Došlo je sunce. Otopilo je pola snijega. A lijep je snijeg. Volim sanjkanje.
Ima dana kad me uhvate sjećanja na najljepše dane. Kad sam bila mala.. [to nisu sjećanja koja me "muče"] Volim kad je sve bilo jednostavno. Doduše, ja ustrajem da i sada tako bude. Ali kad si malen, onda ne moraš čak ni ustrajati, bar ne u mom životu. Neki su mislili da sam neotesana, ili užasno djetinjasta, ne, ja samo volim iskoristiti to vrijeme, koje se ne vraća nikad, pa bilo dobro ili loše. Neki se čude - uvijek kao da mi žele dokazati da ne znam, a kad se ispostavi da je obrnuto - ispadnem još veća čudakinja. Uzmimo npr učenje: zapamtim samo ono što mi na 2. uho ne izađe. Slučajnost (ili slučajnosti ne postoje??).
Ili pak ljudi koji šize. Zbog čega? Onog što je možda? Ne, ja ne spadam u te, ali onda si pak bezobzirna. ALI JA KAŽEM: Boli me *-* što misle da ja jesam, ne zaslužuju ni trunku moje pažnje ako me osuđuju a nisam ih nikad gnjavila, pustim ih na miru, neka žive! Ili ne moraju, ja im neću suditi! Koja je svrha, pitam, brinuti se oko nečeg što smo učinili pa kako će ispasti, kad je već učinjeno? Žao mi je, ali brinut ste se trebali prije. Morala sam bar malo podjelit s drugima, jer ne razumije zašto ima toliko onih koji čine najveću grešku - brinu za tuđe greške. Pa ako sam u krivu, ispaštat ću. ----
Možda jesam problem. Dobro. Ima ljudi kojima sam život okrenula za 359°, od brige možda. Moja draga, ajmo reći mama, da, ne shvaćam kako me može toliko voljeti nakon svega? Zato što je u pravu. Ona oprašta i vjeruje u mene, i ja obećajem da bih za nju dala život na sve moguće načine. Kad se sjetim da sam ju srela kod kioska, a bila sam u problemima. Bila sam kod frendice prekasno, a morala sam stić na neku izbornu..pitaj Boga, i sjela na motor. Trčala je za mnom. Nisam mislila ozbiljno, jer ju volim, pa neću joj priuštit udar i bolnice... Ali ja sam problem kao mali od 6 ili 7 godina koji još ne razaznaje dobro i zlo. To naravno nije opravdanje, no sretna sam pri pomisli da je to bilo prije 2 godine i da sam se bar malo opametila. Nadam se da sad o meni ne mislite kao o psihološkom patniku. Nemojte. Radije recite jeste li primjetili promjenu, postovi više nisu toliko depresivni...nadam se da ih ni neće biti...moj problem sam ja jer kad jednog dana umrem, ne želim da me se ne sjećaju (vjerojatno u ovih par godina urezala sam se u pamćenje vjerojatno 50% stanovništva, na 3 kontinenta x). Pozdravljam.
Post je objavljen 19.01.2009. u 10:10 sati.