Jest, dugo me nije bilo. Niti će ovaj prostor mojih glasova odjekivati njima samima još neko vrijeme. Život ide bolje, uspiješnije, a tako i ponekad, malo žalosnije. Vraćam se samo na kratko ovdje da podijelim s vama jednu iznenadnu misao koja mi zaplovila mislima i suzu mi poklonila. Suza draga, najlijepša, hvala ti na tekst koji si mi time podarila, osjećajima probuđenima. (početak)
Kao sami čovjek na prašnjavoj pozornici, gledajući u prostrano gledalište bez sjedala i bez paučine, već magla ukojoj se igraju svijetla života i smrti, i pjeva operu o jednoj ljubavi, negdje daleko, negdje nama nedostižno rukama koje su uz vas dok ovo čitate, i uz mene, dok ovo pišem. Kao čovjek koji prepričava, pazim na ton, na naglašavanje. Čitajte pažljivo. Čitajte polako. Čitajte i stvarajte si sliku. Čitajte... i osjećajte. Čitajte, i razumijte.Ovaj i ovaj orkestar ovaj će vam svirat dok čitate, meni, moja tužna ljubavna slova. Razumijte. Jer, ja vam samo pokušavam vizualizirat svoju misao. Neka orkestar svira i dočara.
Poljubac do zore
"Osjećam tako pozitivnu energiju iz tebe.", šapnuo joj je u uho, nosom prelazeći preko njenih mekih obraza. To je bila njezina ljubav, uprta samo njemu. Iskrena, čista i mirna. smirujuća kao uspavanka. A tako se ona i osjećala u njegovom toplom zagrljaju. Sigurno i voljeno.
Lagano su se njihali lijevo-desno na uvečernjem povjetarcu, gladio joj kosu. Ona ga je čvršće zagrlila, naslonila uho na njegova prsa. Položio je usne na njezino čelo, zatvorio oči i pustio moment neka traje..traje.
Slušala je njegovo kucanje srca, tako divno. Volim te. Stisnula ga je jače, mekano počela prelaziti po njegovim leđima laganim ritmom otkucaja. Thum thum... malo više... thum thum... raširenije... i tako, svakim otkucajem je gladila svoju ljubav.
Nasmiješio se, počeo ju je pratiti. Prvo polako kao i ona. Nježno joj prelazio po kosi. Nježno...ne gledajući.
Možda da je netko prolazio, bi ugledao jedan ljubavni par, kako se grli na sunčevom zalasku. Njihali su se polako, kao latica koja polako leti na vjetru, polako pada.
Sporo mu je češkala zatiljak noktima dok je i dalje prelazila, a on darežljivo gladio dlanom njeno lice, kosu i njeno toplo tijelo.. koje kao da mu pjeva.
Sunce je bilo na izmaku kada je čarolija, koja ih je gutala, probavila i pogledoše. Gledao je u te morsko plave oči, taj njezin pogled istinske ljubavi... nije niti slutio da se i njegove sjale pod zadnjim zrakama sunca.
"Volim te" prozborio je jedva glasno. Usne ga svrbjele, slina škakljala, a ona, kao da je na izmaku života, nježna i opuštena, no srce tuče glasno, sporo, kao duboko disanje. Sve što je vidjela jest njegovo lice, oči koje je gledaše i usta sa dahom upotpunjenja.
Uspravila se na prste, položila jednu ruku na sve bliže lice, već toliko lagana, u požudi za poljupcem.
Dotaknuo je to drago lice i dao poljubac (iz) srca. Nije dugo prošlo dok se nisu zatvorili unutar zagrljaja poljubca i ljubavi, koji je trajao, trajao.. i trajao...
EDIT: Zašto svako sljedeće jutro gledam na tekstove kao ništa posebno?
Post je objavljen 19.01.2009. u 02:14 sati.