Pere me neko mrtvilo.Ujedno i sanjarenje o princu na bijelom konju.U što sam se to pretvorila?Jel mi fali romantike?Jeli moguće da osoba poput mene,koja je romantiku i ljubav uvijek shvaćala olako,postaje osjećajna?Ma sanjam opet,kao što rekoh pere me neko sanjarenje,valjda se pretvaram u neku djevojku duge lepršave ravne kose koja nosi crvene naočale u obliku srčeka,kao u serijama. <3
Traperice su mi postale prevelike napokon.Tj.taman su mi ali sam se dosad jedva uvlačila u njih pa sam si umislila da su mi velike napokon.Znači vrijeme je da si kupim broj manje i jedva uvlačim dupe u njih :P.Baš sam glupa.Imam sve što poželim,a nisam zadovoljna.Ničim nisam zadovoljna.Nije dovoljno dobro,k vragu!Ne da mi se jesti,ne da mi se peglati kosu za školu,ionako me nitko neće drukčije gledati sa savršeno ravnom,dugom kosom sa šiškama ukoso ili pomalo valovitom,raščupanom koja leti na sve strane.Želim izgledati kao androgina nekakva.S ispijenom facom,mršavim nogama,cigaretom u ruci iako ne pušim i s cicama četvorke hahah.Želim raditi nerede okolo i plijeniti poglede gdje god se pojavim,ali istodobno želim ostati neprimjećena.Bez ličnosti i straha.Neznam što želim.Želim promjeniti okolinu.Žarko želim živjeti negdje drugdje gdje se prave životne vrijednosti daleko više cijene negoli u smrdljivom Zagrebu.Ovdje se borim za svaki djelić slobodnog prostora u kojem se mogu izraziti.U kojem mogu vrištati i smijati se s ljudima koji su mi slični jednako kao i s ljudima potpuno različitima od mene,vidjeti kako oni dišu.Ne želim sretati poznata lica gdje god se okrenem,ne želim da oni gledaju mene.Želim imati dečka ali ne tog,ili ovog ili onog lijepog,želim onog skroz tamo iako po ničemu ne izleda kao moj tip dečka.
Osjećam kako me guši moja nesloboda izražavanja i ljudi tupog psećeg pogleda koji umjesto da imaju čvrst stav,izmiču pogled i bježe od stvarnosti...
Post je objavljen 18.01.2009. u 19:57 sati.