Marketing
Transfuzija 3
stevebk
Transfuzija 3
Tu kišovitu večer nisam pozvao Anitu: odabrao sam prošetati se do autobusne stanice. Trebalo mi je uzbuđenja, pravog uzbuđenja, a sa Anitom ... pa, sa dragom je Anitom seks bio dobar, ali nekako predvidljiv, tih, sramežljiv. Što prije nisam primjećivao, prije nego li sam otkrio pravo, istinsko uzbuđenje koje su mi pružale ljepotice noći. Sad sam ih već nekoliko poznavao iz viđenja i one bi me, dok bi sa rukama u džepovima prolazio pored njih, tiho pozdravljale, poput starog znanca, a opet diskretno, tako da obični prolaznici nikad ništa ne bi primijetili.
- Tražiš Stelu? - upita me jedna tiho, kad sam već po treći put prošao pored nje.
Zaustavim se na kiši, nisam ponio kišobran, kiša mi nikad nije smetala i zagledam se u ženu: tridesetih godina, visoka gotovo kao i ja i crvene, naravno obojene kose. Oči boje lješnjaka radoznalo su sjale pod neonskim osvjetljenjem. Znao sam da joj je ime, bolje reći nadimak, Keti.
- Tako je - rečem joj. - Baš nju tražim.
- Nećeš je naći - reče ona i zakorači prema meni: malen, oklijevajući korak. - Oporavlja se.
- Oporavlja?
- Prošli si put malo pretjerao - obavijesti me crvenokosa Keti sasvim tiho: samo smo nas dvoje mogli čuti naš razgovor. - Još nije u stanju raditi.
- Ah! - Zatečen viješću, osjećajući laganu nelagodu, pogledam u stranu. - Žao mi je što to čujem. Pa ništa onda ... idem ja ...
- Čekaj! - brzo će Keti. - Mogu ti ja pomoći. Umjesto Stele.
- Znaš li ...
- Znam - prekine me Keti odlučno. - I pogledaj me: mogu mnogo više podnijeti, nego mršavica Stela. Ali i naplatiti ću ti više.
- To me uopće ne iznenađuje - rečem joj zadovoljno, posjednički polažući dlan na njen snažan bok. - A još manje zabrinjava.
- Pođimo! - pozove me Keti. – Dosta mi je kiše!
Pošli smo kroz kišu u susret uzbuđenju. Mom uzbuđenju. Ketinom bolu. I zaradi.
Večeras dolazi Anita, a ja bih više volio da ne dolazi. Još mi u nosnicama treperi miris krvi koja se slijevala niz Ketina leđa, a koju sam na kraju, prije nego li ću otići, gotovo svu polizao.
- Hoćeš li biti dobro? - upitao sam je odlazeći, već sam i vrata otvorio, kad sam se iznenada prisjetio pristojnosti.
- Ne brini, hoću - odgovorila je Keti, ležeći gola na trbuhu: gola i snažna leđa bila su joj prošarana plavo-žutim masnicama: udarao sam je gumenim crijevom, kojeg mi je ona prodala za besramno visoku svotu. Ali silno sam ga želio držati u ruci i njime gospodariti Ketinim tijelom. Briga me za lovu. - Doći će djevojke i njegovati me.
Po toj njenoj rečenici shvatio sam, kako su se moji noćni pohodi pročuli i kako će biti bolje da se jedno vrijeme primirim, ukrotim svoje divlje strasti. Jer pretjeram li ...
Odjekne zvonce na vratima, Anita nema ključ, nikom nikad nisam dao ključ svog stana. Ustanem i odgurnem misli koje su me opsjedale i priđem otvoriti joj vrata.
- Mirišeš poput životinje - reče mi Anita nakon poljupca. - Što se to događa?
- Ništa se ne događa - odgovorim joj štipajući joj stražnjicu sapetu u traperice, ne bi li joj skrenuo misli i ispitivački pogled.
- Sumnjiv si mi - reče ona hodajući ispred mene u kuhinju. - Donijela sam odreske i bocu vina. Crnog. Za tvoju krv. Jesi li gladan?
- Uvijek mogu jesti.
- Primijetila sam to.
Stojeći mi okrenuta leđima, vadi namirnice iz velike i crne torbe: često se pitam čega li sve nema u toj ogromnoj torbi.
- Apetit ti je ogroman. I ne samo za hranom – reče.
- Nego?
- I za ovim - odgovori Anita, brzo se okrene, a ruka joj sune prema mom međunožju: u trenu sam se uzbudio. - Vidiš?
Zgrabio sam je i privukao k sebi, a desni dlan položio na njeno međunožje, stisnuvši je, a raspalilo me to, što je Anita blago odmakla noge, dajući mojoj šaci prostora. Kao da nije imala traperice na sebi, kao da je bila sasvim gola, tako je djelovala na mene tog trenutka.
- Gledaš me poput vuka.
- Ja i jesam vuk. Zločesti.
- Pojedi me!
Ugrizem je za vrat. Anita vrisne, a ja se malo odmaknem i pogledam joj lice ukrućeno u divljem izrazu kakvo još nikad nisam vidio. Primijetim trzaj glave i već su njeni zubi bili na mom vratu: ugriz je bio bolan, gotovo nepodnošljiv.
Odbacio sam je od sebe grubim trzajem i počeo se svlačiti, gledajući Anitu kako čini to isto. Svlačeći se, dahtali smo i približili se kauču u dnevnoj sobi. Bio sam brži, već sasvim gol, dok se ona još mučila sa trapericama. Sagnuo sam se, gurnuo je na kauč i uhvativši rubove nogavica traperica, strgnuo ih sa nje jednim snažnim trzajem, zbog kojeg umalo nije pala a kauča. Zadahtala je.
Umjesto poljupca, pljusnem je otvorenim dlanom po obrazima. Glava joj se zanjihala, oči još jače zaplamtjele.
- I ja mogu udarati - reče kroz stisnute zube.
- Udaraj! Koliko god možeš i hoćeš.
Prihvatila je igru. Udarali smo se istovremeno vodeći ljubav. Ako je to bilo ljubav. Znoj je tekao sa naših tijela, uskoro se pomiješavši sa krvlju. Krvarile su joj usnice: pogriješila je u jednom trenutku i liznula usnice, a ja je upravo u tom trenutku pljusnuo. Krv joj je iz jezika šiknula poput gejzira.
- Jebeni gade! - vrisne i raspali me šakom po nosu, otimajući se i odmičući se od mene.
- Kuda? - zarežim na nju. - Gdje misliš pobjeći? Ne možeš pobjeći od mene!
- Gade! - zavrišta ona.- Pusti me, gade!
To me još više raspaljuje, shvatim, dok je grubo hvatam za bokove, okrećem joj stražnjicu prema sebi i zabijam se u nju. A čitavo je vrijeme, kad god uhvatim prilikom u njenom otimanju, udaram po leđima, stražnjici, a ona vrišti i to kao da mi daje snagu i ...
Konačno dođem k sebi i ne vjerujući gledam u prizor ispred sebe. Klečim na kauču, udišući pohlepno zagrijani zrak, a između mojih bedara leži Anita. Čitavo joj je tijelo umotano u crvenilo koje ističe iz nje. Jesam li konačno prešao granicu? Je li mrtva?
Ustajem i stojeći pored kauča, zurim u Anitu. Konačno je blago okrećem na leđa.
- Anita - tiho je zovem
Tišina. Tišina kakvu još nikad nisam čuo. Zurim u Anitine beživotne oči koje me bezizražajno gledaju i koje me ne vide.
- Anitaaaaaaaaaaaaa! - vrisnem lud od bola, još luđi od straha. - Nisam htio! Nisam htio! Nisam htio!
- Probudi se! - Anita mi trese rame, dok ja sa nerazumijevanjem gledam u nju. - Nešto jako ružno sanjaš. Probudi se! Što to nisi htio?
- Ne znam, ne znam - mucam i privijam se uz nju.
- Smiri se - govori mi ona. - Ispričaj mi.
- Ne mogu - odgovorim joj privijajući se uz nju, tražeći toplinu: silno mi je potrebna njena toplina. - Ne mogu ... ali mogu ti dati ključ od stana. Dođi živjeti sa mnom. Ti si nježna. Ti si blaga. Toliko volim tvoju blagost. Treba mi tvoja blagost.
Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 18.01.2009. u 19:32 sati.