Pregled posta

Ispričat ću vam tvoju priču.

Vraćala si se kući.
Kao i svaki dan.
Istom ulicom, istim prečacem.
Slušala si mp3 i razmišljala sebično o sebi i svom životu.
O osobama koje su u njega ušle, a neke izašle.
Svaki dan jednako si se vraćala, razmišljala o istim stvarima, neizrečenim rečenicama i izgubljenim prijateljima.
Ništa nisi poduzimala, samo razmišljala. Htjela.
Svaki dan jednak broj koraka ti je trebao do tog tvog petog kata i svaki si dan susprezala si suze i bijes.

U biti si bila tužna.
Ne depresivna, ne nezadovoljna.
Povučeno i za sebe tužna.
Htjela si da te pitaju jesi li sretna.
Da ima kažeš da jesi, sve je okej.
A na to bi ti rekli, ajde mi sad reci istinu. Tu sam za tebe.

Razmišljala si o svim tim lijepim licima i sretnim životima.
Hrabrila se poticajnim aforizmima i mislila da te čeka netko negdje.
Zapravo, nadala se. Nisi to uistinu mislila.




Svaki dan budila si se s jednakim entuzijazmom, jednolično si doručkovala, jedine su neznačajne oscilacije bile u oblačenju, jer si ipak voljela različitu odjeću za svaki novi dan.
Svaki dan je bio novi početak i sljedeći je trebao biti bolji od prethodnog i uvjeravala si se da jest, a svi su zapravo bili isti i jednaki. Monotoni.
To je bila riječ za tvoj život.
Čak i ne toliko za tvoj život gledajući sve što si proživjela s određene distance i vrteći film unazad.
Ali utonula si u kolotečinu iz koje se u slobodno vrijeme pokušavaš iskoprcati.

"Pravi klaun je tužan klaun."



Oh, koliko te ta istina pogađala. Koliko joj nisi željela vjerovati.

Vjerovala si u ljubav. U dobrotu.
Nadala se i sanjala.
Bila ambiciozna, ali se trudila držati zemlje. (Možda i uspijevala?)
Vjerovala si u prijateljstvo i vezala se nepromišljeno, iskreno i potpuno.
Zato je toliko boljelo.
Shvaćanje pravog stanja stvari, bilo je poput otkidanja komada sebe same.
Sve je bila laž. Znaš li da je sve bila laž? Baš sve, hej, čuješ li me?
Nisi znala kako se nositi s time.
Nisi htjela povjerovati u to i mislila si da si pogriješila negdje.
Prevrtala si sve događaje i sebe vidjela kako griješi.
Nikad nisi razmišljala da je neka sitnica koje si se sjetila i kojoj su se svi smijali bila od velikog značaja. A sada ti se činilo da je to bio prijelom za koji si ti kriva. Ta je sitnica sad bila visoka poput Himalaje.
Zaboravljala si tuđe greške, pa možda i dobre stvari, ali si se sjećala osjećaja uz tu osobu.
Sigurnosti i potpunog povjerenja.
Sjećala si se neke smiješne sreće, iako tad nisi bila sretna. Samo ti se s ovdašnjeg jadnog stanja činilo da jesi.
Sad si počela skupljati najmanje mrvice i preuveličavati ih u Mount Evereste jer si mislila da si dobila toliko više nego što si zaslužila.




Voljela si sebe na neki čudan način, ali nisi si vjerovala.
Nisi bila sigurna u sebe i mislila si da nemaš pravo proturiječiti, pa ipak si to skrivala i proturiječivala kad ti se nešto činilo neispravno želeći se pokazati u svjetlu u kojem si željela da te drugi vide, a ponajviše u kojem si željela vidjeti samu sebe.
Prevladavala si strahove kako bi tebi samoj bilo lakše podnositi sebe samu.

U biti si bila tužna.

Mislila si kako se nemaš pravo žaliti (nemoj si umišljati, nisi ni imala) jer postoje toliko veći problemi od tvog vlastitog.
Nijedna situacija nije bila beznadežna i uvijek je postojalo sutra.
Ta sutrašnjica je bila ono što te je držalo i za što si se budila, ali ju nikako nisi uspijela sustignuti i uhvatiti.

Skrivala si se u pametnim sintagmama i višestruko složenim rečenicama.
Osjećala si se tako nedostojno ljubavi.
Prijateljstva.
Dobrog mišljenja.
Pohvale.
Pokušavala si se uvjeriti da si vrijedna, a za sve što su ti loše napravili opravdavala bi svojim, kako si mislila, prosječnim izgledom i mislila kako samo zato što nisi savršeno prekrasna imaju pravo učiniti ti nešto loše. Bolno. Čak ih nisi prvo opravdavala svojom kompleksnom osobnošću, već izgledom. Glupačo.

A u biti si bila tužna.
A tko ne bi bio?





Post je objavljen 18.01.2009. u 11:31 sati.