I nocas sam sama,
i nocas nema sna,
vec je skoro 19 mjeseci da sam bez tebe,
a pred ocima mi je slika kao da je to jutros bilo.
Nemam vise rijeci, nemam vise snage,
ne znam kako se vise s ovim boriti,
dali se uopce vise boriti,
dali se prepustiti?
Jaka sam bila nekoc, jaka sam jos uvijek, ali ni priblizno onoliko jaka,
jer sada gubim, a nikada gubila nisam.
Pricaju mi o spokoju... da, znam ja dobro sto je spokoj,
imala sam nekoc spokoj, sada ga trazim, al spokoja vise za mene nema.
Onog trena kada sam te izgubila, vec okuseno savrsenstvo i utopija naseg zivota je pocela da boli, da me lomi i da me ubija, katkada dajuci mi nadu u necemu nesuvislom da bi me malo podigla sa dna i onda ponovno svom silinom unistila i zakucala o pod.
I tako na dnu bez ikakve volje svejedno dizem glavu,
instinktivno, borac je u meni jos uvijek negdje duboko, na izmaku snaga, ali jos uvijek ziv, bori se, vodi uzaludnu bitku.
A svoj spokoj cu dozivjeti tada kada umrem,
kada ti se pridruzim,
kada nas vise nista nece moci razdvojiti,
tada cu biti jaca i od smrti,
tada cu ja biti smrt,
tek tada cu ja kao mrtva poceti zivjeti,
tek tada cemo mi ponovno imati nasu utopiju.
Opet sam zamijenila noc za dan, opet sam nocima budna,
opet samo nocima zivim.
Sama.
Opet cekam, ne znam sto bih trebala docekati, ali cekam...
I opet svane dan, opet se ljudi probude i pocnu zivjeti, stvaraju mravinjak zivota u gradu,
a tek tada ja odlazim u san,
odlazim u san bez snova,
u prazninu, mrtvilo.
Post je objavljen 18.01.2009. u 02:13 sati.