Ovo sam odlučila napisati zbog nedostatka privatnosti u uvjetima u kojima trenutno živim…s roditeljima i dvije sestre…moji dnevnici itd su im oduvijek bili omiljena zabava pa…
U mojem 6 razredu osnovne bila sam sretno dijete, ljudi su me voljeli, prihvaćali, bila sam vrlo zadovoljna dok nisu počeli dobronamjerni komentari moje majke i starije sestre o tome kako bih mogla izgubiti koju kilu kako su sestre tanje od mene.. to mi u početku nije smetalo. Bila sam lijepa, zadovoljna, ali s obzirom na učestalost istih, zapitala sam se kako ja i ostali mogu misliti kako sam lijepa, sasvim normalna a one koje me najbolje poznaju misle drugačije .gledala sam se u ogledalo i nisam shvaćala. Nakon nekog vremena sam se prestala gledati u ogledalo i shvatila da su vjerojatno u prvu… prošli su tjedni kako nisam mogla pogledati se jer sam se bojala onog što ću vidjeti… kada sam napokon pogledala, shvatila sam da sam debela i da bih trebala nešto poduzeti. Odlučila sam krenuti na dijetu ali svaka moja dijeta bi neslavno završila vjerojatno zbog nedostatka znanja ili čega već… i tako sam u srednju školu došla visoka165 cm i teška 57 kila… bila sam si ponovo lijepa. I sebi i drugima dok mi se nije vratio stari osjećaj i dok nisam shvatila da je moj izgled neprihvatljiv… nakon svake sljedeće dijete, imala sam isto kila kao na početku ili više i drugi razred nakon emocionalnog sloma koji je trajao neopisivo dugo završila s 61 kilom, mojim osobnim maksimumom. Tada sam odlučila da više nema zezanja… na sreću u to vrijeme sam otkrila dulcolax…taj čarobni laksativ s 30 dražeja koje bi mi trajale 15 dana za tada samo 15 kn bio je moj dar s neba…koristeći laksative i istovremeno se puniti neopisivom količinom hrane, uz neizdržive bolove i grčeve smršavila sam 5 kila naklon čega sam se osjećala odlično ali nedovoljno odlično…tako sam prestala jesti meso navodno iz čisto moralnih razloga…koristeći i dalje laksative, stigla sam do 55 kg. Uslijedili su praznici kroz koje nisam bila u mogućnosti koristiti laksative pa sam odlučila voziti bicikl i tako smršaviti. nikada nisam imala određenu granicu nego do kud ide…kad je ponovo počela nastava, moj treći razred koristila sam se kombinacijom laksativa vježbanja itd…nakon nekog vremena primijetila sam da mi više ne traju dva tjedna nego samo jedan…tu su nastali problemi ali nekako sam prolazila kroz to…počela sam se koristiti povraćanjem kao alternativom…ne toliko često ali nije mi to nikada bio problem gurnuti četkicu za zube u usta i izbaciti sadržaj… istina trajalo je dugo i bilo bolno za vrijeme i nakon ali…na počeku 4 razreda sam imala 54 kg i bila sam si i još uvijek jesam odvratna…shvatila sam da ako želim biti lijepa moram nešto ozbiljno poduzeti pa sam odlučila ozbiljnije koristiti dulcolax na koji sam trošila sve novce jer je u međuvremenu cijena narasla a i 30 tabletica bi mi dostajalo jedva za 5 dana…zbog toga sam odlučila vidjeti koliko dugo mogu bez hrane što je bilo relativno djelotvorno ali sam se osjećala dosta loše, stalno mi se spavalo, bila sam bezvoljna… ipak nevjerojatno je koliko kava može pomoći… naravno manje od 1 dl ali izuzetno jake… tako bih dnevno unosila manje od 3-4 dl nečega, bilo čega a sasvim normalno bih funkcionirala… na žalost to sam mogla primjenjivati samo svaki drugi tjedan s obzirom na to da moja majka radi jedan tj popodne a drugi ujutro a ne dopušta mi piti kavu… tako sam pronašla drugo rješenje… povraćanje… što zapravo uopće nije loše… sad imam još uvijek 165 cm i previše kila… ne znam, koju granicu da odredim i trebam li je uopće odrediti… kada uspijem pijem kavu… laksative uzimam rijetko jer mi slabo djeluju ali zato sam pronašla magnezij čije prekomjerno uzimanje ima laksativno djelovanje. Tako u dane kada pojedem više od prihvatljivog a ne mogu povratiti kao npr danas jer sam jela predugo, bila puna kuća ljudi i nisam jednostavno mogla… tijelo me ponekad baš ne sluša… kupim magnezij u dm u za 10 kn i otopim 10 tableta u količini vode dostatnoj da prekrije vrh tableta… manje od 1 dl, to popijem pa nakon toga ponovim postupak s još 10 i ubrzo je sve vani a nije čak ni bolno u smislu da nema grčeva… iako to nebih baš preporučila zbog izrazitih bolova sekundu nakon popijenih svih 20 tableta i to traje otprilike 2 minute ali boliii… ne žeim biti bolesna. Samo se želim dobro osjećati… želim biti zadovoljna. Ali ne želim jesti više nikada. Ne želim ništa unositi u svoje tijelo… želim samo voljeti do kraja života…
Post je objavljen 18.01.2009. u 00:40 sati.