"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt.28:18b-20)
Što je prvo što nam pada na um kada netko spomene evangelizaciju?
Da li je ona prva asocijacija koja nam pada na um pozitivnog ili negativnog predznaka?
Na spomen riječi 'evangelizacija' mnogima se u umu oblikuju pojmovi poput: 'teško', 'gnjavaža', 'sram', 'uzaludno' ili čak 'glupost'.
No, postoje i oni koji se na spomen ove riječi radosno osmjehnu i ne kriju oduševljenje.
Za njih evangelizacija ne predstavlja napor ili problem, već nešto čemu se iskreno raduju.
Zapravo, evangelizacija za njih nije događaj koji se tek treba dogoditi - ona se u njihovom životu kontinuirano događa.
Evangelizacija ili navještanje Radosne vijesti nespašenima nije nešto što bismo trebalo raditi nekoliko puta godišnje ili u nekim posebnim prilikama. Ona je naše temeljno poslanje za svaki dan našega života na zemlji!
Ako smo uistinu Kristovi, u nama mora goriti želja da tu divnu vijest kažemo drugima.
Bog koji je promijenio naš život i učinio ga vrijednim življenja želi čudesno djelovati i u životima drugih ljudi, te nas poziva da mu se u tome pridružimo.
Zapravo, On želi nas upotrijebiti da budemo njegova usta, njegove ruke i noge, te da imamo njegovo srce. Kao dio Tijela Kristovog mi to zasigurno jesmo i trebamo biti.
Zašto se onda opiremo pozivu koji nam je Bog na tako jasan i nedvosmislen način dao?
Prisjetimo se samo načina na koji smo mi došli Kristu.
Bez obzira na to da li smo rođeni u kršćanskoj obitelji ili smo kršćani postali u nekom dijelu svoga života, postoji netko ili nešto što nas je dovelo k Bogu.
Uistinu, malo je ljudi koji sami od sebe odluče slijediti Isusa. Na sve nas ostale, netko je utjecao i to najčešće nije bila samo jedna osoba.
Promatram li svoj vlastiti život prepoznajem da je Bog tijekom najmanje petnaest godina dovodio najrazličitije ljude u moj život kako bi me, svatko od njih na svoj način, doveo još jedan mali korak bliže Njemu. Razmišljajući o tome sve više uviđam da je Bog zapravo na meni započeo raditi još od samog mog rođenja. I tako, vjerujem, radi na svakom ljudskom biću koje je ikada živjelo na zemlji.
Ipak, između svih tih ljudi koje je Bog doveo u moj život ili nam je barem ukrstio putove, mogu izdvojiti neke za koje sa pouzdanjem mogu kazati da su bili poslušni Bogu i naviještali mi Radosnu vijest i onda kada je nisam bio spreman prihvatiti.
Oni su imali "samilosno srce" za mene. Svjesni moje zablude i osude koju sam ne priznajući Boga baštinio, nisu me prezreli i odbacili, već s ljubavlju prigrlili i zauzeli se za mene, a njihov primjer i ustrajnost danas su mi ohrabrenje i svjedočanstvo kakav i ja trebam biti.
Stoga i mi, poput apostola Pavla, o nespašenima trebamo razmišljati i postupati ovako:
"Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!" (2.Kor.5:20)
Post je objavljen 17.01.2009. u 18:46 sati.