Kao što sam i predvidio, na današnjoj utrci okupio se najmanji broj sudionika u ovoj sezoni.
Do 9 i pol bilo se prijavilo svega 23 natjecatelja, pa sam mislio da će biti totalni fijasko. No, kao i obično, najveći broj trkača stiže u zadnji čas tako da nas se na kraju ipak skupilo 56.
Kako sam ja predvidio brojku od 57, bio sam najbliži, i zasluženo osvojio čokoladu Mikado koju sam podijelio nakon utrke sa ekipicom na kavi.
Prije samog starta, sa par prigodnih riječi koje je izrekao Zoran Srdić, i minutom šutnje, oprostili smo se od Ivana Stipaničića, dugogodišnjeg trkača i vjernog sudionika zimske lige, sve dok ga okrutna bolest nije odvojila najprije od staze, a onda i od svih nas.
Vrijeme za trčanje bilo je vrlo ugodno, sunčano i prohladno, a prometna policija ovaj put je odradila vrhunski posao, sa dva vozila potpuno zatvorivši promet za vrijeme utrke.
Pobijedio je stari lisac Ivan Stanić, ispred mladog vuka Matjaža Štanfela i Kreše Glavaša. Kod žena kao i obično, Suzy je bila najbrža, ispred mlade Valentine Šćur, koja je taktički odradila utrku bolje od velike većine nas «iskusnih», a treće mjesto Dijane Kesonja je isto nekako postala konstanta.
Što se mene tiče, nakon cjelotjednog umiranja pod temperaturom, upaljenih sinusa, grla, a bogami i pluća, sam nastup činio se kao totalno ludilo. No, ja i jesam lud, pa sam svejedno trčao. Od zadnjeg kola imao sam samo jedan jači trening, i dva-tri lagana, sve skupa cca 25 km. Znam da će mnogi misliti da lažem, ali živa istina. Današnjih 29:15 predstavlja pravo iznenađenje za mene. Stvarno me zanima što bi bilo da derem 100 km tjedno kao neki. U stvari znam, vjerojatno me čitava ekipa Lovranske bolnice ne bi mogla sastaviti na noge.
Bolje ovako ...
Post je objavljen 17.01.2009. u 18:16 sati.