Marketing
Ima puno mala dica koja nezna ćirilica
Opće je mišljenje kako je svaka sljedeća generacija bar za koji postotak pametnija i obrazovanija od one prošle. I sam sam bio uvjeren da je takvo stanje stvari sve dok nisam sinoć pogledao prilog u Po ure kulture kad je nadobudna novinarka po špici hvatala Zagrepčane i pod nos im gurala Andrićevu knjigu napisanu čudnim, egzotičnim pismom. I dok bi stariji koliko-toliko suvislo proslovkali «Šta sanjam i šta mi se događa», hrvatska mladež ponosno je eskivirala ponižavajući zadatak koji im je servirala plavokosa djelatnica nacionalne televizije.
I tako, dok je ta omladina više-manje detaljno upoznata s opusom Seka, Ceca, Mica i Cica, čije stihove s nadahnućem recitiraju u stanju potpune obamrlosti tjela i duha, s druge strane, po pitanju službenog pisma svojih idola, totalno je nepismena. A moram priznat da me to malo rastužilo. Ne zato što oni nikad neće moći uživati u ruskim klasicima u izvornom obliku, niti u Grobnici za Borisa Davidoviča onako kako ju je Kiš zamislio, nego zato što nikad neće imati sreću čitati originalni tekst Malog mrava ili Bunde od nerca.
Znam, sad će me nabrušeni čuvari hrvatske državotovornosti i kulturne neupitnosti, nakon ovako napisanog posta odmah optužiti da propagiram srpski ćirilični pokret, ravnogorsko četništvo i ko zna šta još. Takvi nisu svjesni da je jedno vrijeme ćirilica bila legitimno hrvatsko pismo baš poput latinice danas, te sasvim ravnopravna glagoljici, a na njoj su pisani neki od najvažnijih dokumenata naše povijesti poput Poljičkog statuta ili bračke Povaljske listine.
Takvi će ignoranti s blesavim izrazom lica napomenuti kako su ponosni što ne znaju ćirilicu, te tako postati rijetki primjerci naše vrste koji se, pazi sad, ponose svojim neznanjem. Možda, s druge strane, omalovažavanje ćirilice kao starog hrvatskog pisma leži u činjenici da smo u jednom trenutku povijesti gumicom pokušali izbrisati sve ono što nas je vezivalo s istočnim susjedima, čak i tisućljećima prije zloglasnog bratstva i jedinstva.
Meni je, pak, drago što sam odrastao u vrijeme kada se u školi učila i ćirilica. Iz sadašnje perspektive tragikomično zvuči podatak da smo u ta osnovnoškolska vremena imali profesoricu hrvatskog jezika koja je garantirala dvicu iz školske zadaćnice svima onima koji su je pisali na ćirilici, bez obzira na sadržaj ili pravopisne pogreške. Ne moram niti napominjati da je rečena profesorica na valu nacionalno-demokratsko-religioznog oslobođenja devedesetih prešla na branik katoličko-državotvorne obrane.
Iako sam ćirilicu bio naučio prije onog službenog učenja u trećem osnovne, i to kad sam negdje naletio na slikovnicu s pjesmama drugog najpoznatijeg Čike s ovih prostora nakon onog Zagorovog, čika Jove Zmaja, danas moram priznat da ćirilicu više ne čitam baš s onom lakoćom od nekad. Posebno ne onu rukopisnu.
Ponekad požalim jedino što u ta vremena mog osnovnog školovanja prosvjetni stratezi u program nisu uvrstili i učenje glagoljice, drugog zanemarenog pisma zaostalog u ropotarnici glupe prosvjetne politike jedine nam i vječne države.
Ćirilica i glagoljica danas u hrvatskim školama ne samo da bi malo više opismenila ovaj naš kronično nepismen podmladak, nego bi ga, što je još važnije, naučila toleranciji, suživotu i poštovanju drukčijih kultura. Najveći apsurd leži u činjenici da bi ga tome učila ćirilica, nekad staro hrvatsko pismo, čvrsto zapleteno u korjenima naše vlastite kulture kojom se tako ponosimo.
Disklejmer: Ovaj post je trebao biti objavljen na ćiriličnom pismu, međutim iz nekog razloga na blog.hr-u to nije moguće. Originalnu verziju posta možete čitati na nesvrstani.org :-)) )
Post je objavljen 16.01.2009. u 23:35 sati.