Zaustavila sam se pred velikom stijenom sa lijeve strane uskog puta..Sve što sam sad mogla raditi bilo je sjediti i razmišljati u tišini i okrutnoj samoći..Male, blijede ruke odmarale su se na skupocjenoj crnoj čipki moje haljine..Osjetila sam hladnoću mog zaručničkog prstena, bilo je gotovo kao da je prenosio određenu bol na moje krhko tijelo, samo zato što sam ga nosila..Dok sam zurila u svoje ruke opazila sam pomjeranje svijetla na tlu..Pogledala sam u nebo i widjela mutne, tamne oblake koji su se kotrljali, prekrivajući moje jedino svijetlo ishodište..U sve što sam dosada vjerovala iščezlo je...
Tek sam sad mogla shvatiti koliko se moj život utopio u tamu i usamljenost...Sa jedinstvenom gestom, istrgla sam prsten sa drhatovog prsta i bacila ga na tamno, prazno mjesto..Vidjela sam posljednji sjaj dijamanta, čak u owoj sumornoj noći..Drhtave suze počele su padati same od sebe niz moje vječito blijedo lice....Ništa nije ostalo, apsolutno ništa...
Urlici vukova postajali su sve glasniji u mojim ušima.,.Vukli su se tako brzo da ih je već moje, gotovo, beživotno tijelo moglo osjetiti..mogli su me namirisati,da,mene,ali ne i moj strah..nisam se bojala ničega, barem ne više..U meni je rasla neka, meni nepoznata, hrabrost..Netko bi to nazvao glupavošću ili tvrdoglavošću, ali tog "nekoga" nije bilo briga..
Odjednom, iza sebe, čula sam korake...U sebi sam uskliknula. :"Dylan"...al ne..sigurno sam se prevarila,..uvjerena sam da ni na sekundu nije pomislila na mene, jedino na šta misli bio je onaj uobraženi Abigail..otpuhnula sam sva razočarana...tko bi to mogao biti.??...možda sam sa tim razmišljanjima ispadala, na neki način, tupavo-jer mi je sve bilo na dohvat ruke...ali ne..ovako je bilo "zanimljivije".....da nije možda Alienor?--..ma ne..ona je previše zauzeta Dracom......"Lulu"...ne,znam,,napast cu onu njenu retardiranu sestru,sigurno se opet svađa sa njom...,,a,.."Mercie"..DA...to je ona..znam da me ne bi iznevjerila, sigurno joj je odmah bilo čudno što me toliko dugo nema,,,,..sva sretna, zamahnula sam svojom tamno smeđom kosom koja je blagim valovima pratila moje crte lica..i..
I da...imala sam što vidjeti...obuzeo me ledeno hladan znoj...bilo ih je četvero....četvero neizmjernih vukova, zajedno sa nemilosrdnim sjenama koje su ih pratile u stopu..
Zastala sam polako i ispod oka pogledala jednog od njih koji se nešto više isticao od drugih..Taj vuk je imao blistave oči koje su prosvijetlile ovu beskrajnu tamu sa čudnim zelenim žarom..Taj neopisiv modro zeleni žar bio je nešto najljepše što sam ikad vidjela..i to me učinilo još više mirnom,,taj vuk mi je dao čudan osjećaj...ne strah,već..neku vrsu nostalgije...
Osjetila sam suzu kako je skliznula niz moje,sada,sumorno lice..Sa neočekivanim potresom adrenalina počela sam trčati..Sada sam trčala slušajući oštro plakanje ili su to,opet,bili krici vrana..
Nisam imala pojma kuda trčim;izgubila sam put kojim sam došla..Zavijanje vukova pratilo me munjevitom brzinom istovremeno sa kucanjem srca..Dobila sam ritam koji me progonio i dao mi neku moć..moć da ne odustanem..jer ovdje je odlučivala sudbina..tko će živjeti dalje,a tko ne..Popela sam se na uzvišeno, debelo drvo, hitrim koracima i koncentrirala se na obasjano mjesto gdje je pokazivala mjesečina..:
"Gdje su dosada?"
-pitala sam se,,,znam da nisam tako brza,,,sve se činilo tako mirno...bez trunke zla...naivna,kao i uvijek,polako spustila sam se niz oštru koru ostarjelog drveta koja mi je pocjepala jedan dio haljine,,,sad namrštena,odbacila sam crne misli iz glave i nastavila trčati, iako sam znala da nikad neću preživjeti i spasiti se iz ovog kaveza smrti...
Post je objavljen 16.01.2009. u 19:37 sati.