Pregled posta

In memoriam

A o Džamonji ni Dž? Toliko preziremo kiparstvo?, pita Svijet u boci a dr.Jatogen odgovara:

Svijete u boci, budući da mi se čini da se ne obraćate meni nego Vaseljeni kao takvoj, moram vas upozoriti da jedino ja ovdje imam nešto protiv kiparstva, a tek sam uzgredan i nadasve nereprezentativan za ove predjele. Niste, dakle, bili pažljivi.
Nemanja, s druge strane, naprosto obožava kiparstvo i vjerojatno će objaviti ponešto o Džamonji.

Evo, djeco, napisat ću, jer je zaista red da o gospodinu Dušanu Džamonji napišem redak, dva.
Znao sam čovjeka, naime...

Nema nikakve potrebe, iako sam kunsthistoričar, pisati o opusu Dušana Džamonje - o tome će sada pisati svi ostali.
O Džamonji kao čovjeku, vjerojatno kao čovjeku kojega Hrvatska nije znala cijeniti, pistat će Miljenko Jergović, a ako taj nekrolog naša Narikača i ne objavi, o tome će se čitati kad Bogišić nakon Krležine, jednom otvori i Jergovićevu ostavštivnu.

Ja bih napisao tek dva, tri retka o Dušanu Džamonji kao crtaču zidnih kuhinjskih krpa s crtežima i porukama, tzv. zidnjaka.

Tradicionalno, riječ o ovakvim artefaktima:



Poruke sa zidnjaka citiram s obližnjega bloga:

Dragi mužu točan budi u 12 sati ne dođeš li točno ja ću drugog zvati.
Oj Anice dušo moja medena su usta tvoja.
Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene.
Bijeli golub Pepeljugi priča da će skoro vidjet kraljevića.
Dimnjačaru đavolje stvorenje ne diraj me zagorjet će pečenje.
Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi.
Kuharice zlato moje tebe jelo hvali tvoje.
Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac.
Kuharice dobro puši dok se tebi rublje sushi.
Kuharice skuhaj ručak fino pa ćeš dobiti novaca za kino.
Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj.

itd.

E, sad...kako da to što brže ispričam?
Neke sam od svojih najboljih dana proveo noću, kako kaže Enes Kišević.
Tijekom tih noći, kad cenzor zaspi, čovjeku na pamet padaju zapretane misli; meni je tako palo na pamet predlagati mojim prijateljima slikarima, a nije ih malo, da u tim ekstazama, kao uspomenu, nacrtaju nešto na čistoj, bijeloj salveti.
Kako sam od one vrste nightshift visitors koja u pojedinim restoranima stoluje godinama, pretvarajući ih u dom, jasno da pitanje slikarskog materijala, salveta qua platna i olovaka/boja, nije bilo postavljano: salvete su ionako bile na stolovima, a flomasteri, ugljen i olovke brižno su pod šankom čekali svoju prigodu.
Tako oslikane/iscrtane salvete uokvirio bih kao ekstravagantne zidnjake: smješteni su pod staklo, s ljubičastim ili purpurnim paspartuom, i zlaćanim, blagoironičnim okvirom.
Imam ih cijelu kolekciju: između ostalih, tu su i Murtić i Džamonja, od mlađih Milenković ili Novak...fascinantna kolekcija, ne samo zato jer sabire raritete, nešto što nitko drugi nema, nego stoga jer me podsjeća svojim brižno ispisanim nadnevcima na sasvim određenu noć - njihova je evokacijska snaga, hoću kazati, golema, i svjedoči, oprostite, ali o tome da ne samo da se nije uzalud živjelo, nego da se i dobro proživjelo, ako se samo o tome u ovim našim životima, veli Platon, i radi.

Jedne noći, dakle, Dušan Džamonja i ja sjedili smo s još dva prijatelja... I, da ne duljim, Džamonja se oduševio za ideju: ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet snebivati se nad kontekstom (crtanje u restoranu, a ipak je on Džamonja), niti nad medijem (salveta, flomaster), nego je isti čas u oku zaiskrio nekakav rubinšajn, neka vrckava ideja, koju je dapače brže bolje požurio realizirati:

- Nacrtat ću, ali ne smijete gledati!, rekao mi je.
- Dobro, ali zašto...?, upitao sam.
- Zato što ću nacrtati u jednom potezu, a ne želim da vidite kako, jer u tome i jest štos!, kazao je Džamonja.

Jasno da sam ga pustio na miru. Ostatak društva mogao je prisustvovati samom likovnom činu, crtanju zidnjaka - Džamonja je točno znao svrhu crteža, rekao sam mu gdje će i kako skončati crtež - jer tajnu je trebalo čuvati predamnom, ne načelno - riječ je ionako o šali.

Šali koja ovako izgleda:



Slikari vole slikati javno i ta ih javnost čina nimalo ne ometa. Džamonja je bio kipar, ali i briljantan crtač - ova tvrdnja, jasno, kao vrijednosni sud već presiže na nekakvu kunsthistorijsku općost, što mi u ovoj bilješci nipošto nije cilj, dapače, ovdje i sada, kad Džamonje više nema s nama, htio bih biti sasvim intiman, osoban, no ipak, velim - bio je sjajan crtač. Recimo, čak i u ovom škercu, u sasvim nevinoj šali jedne razgaljene noći, 20. svibnja 2003., pred nama je nekakav hidalgo iscrtan u jednom potezu, duktusom koji svakom prokušanom oku prima vista svjedoči o nadarenosti ruke crtača.

Crtež sam po sebi, napose drška mača, dovoljno govori o Dušanu Džamonji kao osobi: iako je bio gospodin - o čemu svjetoči to da ovog crteža ima - pa nije pristojno tako kazati, Džamonja je bio i zajebant, protiv kakve definicije on, privatno, ne bi imao ništa.

Ako je svrha ovakih sjećanja prizvati one koji su nas netom napustili upravo onakve kakvima ćemo ih pamtiti, kakvi će trajno ostati među i s nama, onda ću ja uvijek posvjedočiti da je Dušan Džamonja bio dobro društvo. Ne samo zbog ovog crteža, zbog činjenice da je Dušan Džamonja mogao sebi dopustiti i takav luksuz da crta noću po restoranima u dubokoj slavi i starosti. Ovaj je crtež samo sretan dokaz te rafinirane društvenosti, i za mene je upravo i samo to što jest: uspomena na Dušana Džamonju.

Uspomena koju ste tražili da je s vama podijelim.

Pa, evo, izvolite, to je i bila prvotna nakana crteža: sačuvati trag jednog dobrog, duhovitog i dragog čovjeka.

To što je taj čovjek i veliki hrvatski kipar i crtač Dušan Džamonja, i nije baš sasvim druga stvar, ali, sasvim je druga priča...

Post je objavljen 16.01.2009. u 17:49 sati.