Tišina hodnika
buka u glavi
tvoji koraci postaju sve tiši,
sve dalji...
gube se s jekom hodnika
čiji se komadići zidova ljušte
poput ostataka ove duše
koja čeka svoje vrijeme,
svoje zidare...
Gubiš se...odlaziš...i nestaješ
Otpuhujem te u plavičastom dimu cigarete
slušajući zvuk tuđih koraka u potpeticama
i struganja traperica među bedrima
dok tišina glasno pada...
Još jedan udah...još jedno ispuhivanje
oblačak se izvija i lijeno rasteže
zvuk potpetica tiši je, sve dalji,
a ja se pitam:
Je li ovo uopće moje vrijeme
Ili sam samo u krivo vrijeme rođena???
Post je objavljen 16.01.2009. u 15:32 sati.