Marketing
I "mali" ljudi proslavljaju svoj grad u svijetu
Jedan od najpoznatijih i najomiljenijih vozača zagrebačkog tramvaja Boško Babić, dolazi iz Bosanskog Novog, što uvijek rado ističe. Odavno je već prešao 40 godina rada u Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) od kada je u Zagreb došao iz Bosanskog Novog. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, ali zasigurno je najvažnija ona što ga zbog visoke profesionalnosti cijene građani Zagreba. Boško Babić počeo je svoj radni vijek na starim tramvajima koji danas pripadaju muzejima i za koje se pri vožnji morala koristiti i fizička snaga, a danas vozi 100-ti moderni automatizirani tramvaj koji se svojim dizajnom, ali i visokotehnološkom opremom smatra jednim od najboljih u svijetu. Priču o Bošku Babiću objavio je dnevnik Jutarnji list (autor: Sandra Bolanča) , a Bosanski Novi blog ju prenosi u cijelosti…
Život na kotačima Boška Babića: Davne 1979. prvi je vozio preko Mosta Mladosti. Nije ni sanjao da će voziti tramvaj koji može “potegnuti“ i 100 na sat.
- Kada sam prije 40 godina počeo raditi u ZET-u, ni sanjati nisam mogao da ću doživjeti tramvaje s elektronskom opremom i sustav ATRON koji nadgleda cijelu prometnu mrežu grada - započeo je priču Boško Babić, najstariji vozač tramvaja koji je iz Bosanskog Novog u Zagreb došao davne 1966. Prvih pet godina, kaže Boško, bio je kondukter, da bi narednih 35 proveo kao vozač. U četiri desetljeća koja su mu, kaže, proletjela brzo kao četiri sekunde, ispratio je Boško nekoliko modela tramvaja od kojih se danas neki nalaze u Tehničkom muzeju i svjedočio širenju prometne mreže u metropoli.
Spori tramvaji
- Sjećam se tako koliki je doživljaj bio 1979. godine preći Savu preko Mosta Mladosti. Vozio sam prvu “sedmicu” koja je krenula u Novi Zagreb. Bio je to svojevrstan poklon građanima za tadašnji Dan Republike - prisjeća se Boško koji i danas vozi tramvaj i koji je za vrijeme dugog radnog vijeka na zagrebačkim tračnicama sakupio niz lijepih uspomena.
Iako su 70-tih tramvaji bili iznimno spori, bile su to, kaže, burne godine za ZET-ove vozače jer su im se školarci penjali po krovu kola.
- Imao si sreću ako se popeo kakav školarac koji pozna grad i zna gdje tramvaj skreće. Došljaci su znali popadati na zavojima. Morali smo stati i poskidati ih s tog krova - kaže Boško i dodaje da su to bila neka druga vremena kada bi tramvaj zablokirao cijeli prometi čekajući ondašnju miliciju da kazni počinitelje.
A počinitelje su zvali i “pulferašima” koji su se, u ludim 70-tima, švercali viseći na “pulferu” odnosno spojnicama između prvih i drugih tramvajskih kola.
- Bilo je to vrijeme “pulfera” i “sendviča”, tako su ih zvali. Jednom sam jednoga zamijetio u retrovizoru, zaustavio tramvaj i tražio da siđe. Nasmijao se i pokazao mi mjesečni pokaz, naglašavajući da se ne šverca u vožnji. To je njima bilo neko međusobno natjecanje, uskakali su i iskakali iz tramvaja kad je tko htio - kaže Boško i dodaje da je milicija uhvaćene “pulferaše” za kaznu brijala na ćelavo.
Vozio i magarca Torcide
Negdje krajem 70-tih, prilikom jedne utakmice između Dinama i Hajduka, Torcida je u druga kola stare 11-ice ukrcala malog magarca i odvezla ga do stadiona.
- Tek sam ondje zapazio magarca. Otišao sam do prikolice i odvezao tramvaj u remizu na čišćenje - smije se Boško koji nikada ništa nije zamjerio navijačima, pa ni kada su, poput grozdova, visjeli po vratima ili ubacivali suzavac u tramvaj.
Početkom 70-tih na uglu Badalićeve ulice, na Trešnjevci stajala je, kaže Boško, jedna trošna kuća čije je dvorište bilo okićeno svim tramvajskim brojevima i onim starim tamnoplavim tablama na kojima su pisale linije kojim tramvaj prolazi.
Drugi klinci iste fore
- Ne znam zašto su nestajali ti tramvajski brojevi, ali su nestajali. Klinci su, valjda, imali svoje fore, a ovi stariji neke navike. Hoćeš, nećeš, prosječan Zagrepčanin u tramvaju je proveo pola života - nostalgičan je Boško kojem su klinci, kaže, često okretali “šesticu” ili “devetku” pa je među putnicima u kolima uvijek nastajala strka. Tih su godina vozači znali i zapjevati u mikrofon, u kasnim noćnim satima kada je bilo malo ljudi u kolima. Velika je razlika, tvrdi, biti vozač tramvaja nekad i sad.
- Sada je, uz ovu novu tehnologiju, milina raditi. Prije ste za stara motorna kola M24 trebali imati jaku fizičku snagu. Kočilo se vrteći polugu rukama, nije bilo klime, ljeti smo bili potpuno mokri. Onda je došao “Đuro Đaković”, kojeg bilo lakše voziti - kaže Boško koji je zidove svog stana okitio raznim priznanjima struke, od natjecanja vozača iz 1983. “Pokaži što znaš” do priznanja za “Primjernog vozač ZET-a” kojih je sakupio ravno 17 komada. Iako ga do mirovine dijele dvije godine, ovaj vitalan vozač još nije spreman otići u mirovinu i rado bi još krstario tramvajskim šinama svoga grada.
- Sve se mijenja, samo je jedna stvar, čini mi se, uvijek ista. U tramvajima uvijek veselo, uvijek gužva - zaključio je Boško i s osmjehom se vratio u dane kada je sve bilo drugačije ali opet isto kao danas.
Post je objavljen 16.01.2009. u 13:11 sati.