Marketing
Aurora Borealis iznad Bosanskog Broda
Nekad jedan grad, danas su dvije države. Zahvaljujući političkim idejama emancipacije, nekad davno jedan Brod, danas su dvije lađe – Slavonski Brod i Bosanski Brod. A, divnog li čuda, obje barke su moji gradovi.
Trebalo je vremena da se poslijeratna atmosfera supstituira ovom današnjom, postposlijeratnom. Zato su i naše obiteljske starješine, baka i dida Olbricht, u svoju kuću u Bosanskom Brodu stupili tek u prvoj godini dvadeset i prvog stoljeća. Nevjerojatno, ali dolje se ništa nije promijenilo. Svi su još uvijek susjedi i prijatelji; katolici, pravoslavci, muslimani, Bosanci, Srbi, Hrvati... Ostvaraj koncepcije Europe u malom. Drugačije, naime, ne ide. Svi su spremili svoje titule velikih Hrvatina, begova i čega sve ne ispod otirača na ulasku ulicu koja nosi naziv vojske bivše države (JNA) i grana se na različite mahale i ćorsokake poput dobrosusjedskih metastaza.
U pozadini čitavog gradića na granici sa Hrvatskom, robusna je i pomalo zastrašujuća rafinerija nafte. Upravo nedavno, preuzeli su je Rusi, iako je u prošlosti ona bila važan doprinos socijalističkoj ekonomiji pokojne države. Najveći dio građana uže okolice Bosanskog Broda životne je resurse priskrbljivao direktno ili posredno radeći u sklopu projekata rafinerije. No, prije ruskog monopola nad industrijom ove regije, u onom postposlijeratnom periodu koji sam spomenula, tek je nekoliko duša još radilo u rafineriji.
Poput aveti, tih nekoliko koliko ih je bilo, radili su kako to sićušni mravi čine – tiho, neprimjetno i gotovo nevrijedno spomena. Jedino što nas je još uvijek podsjećalo na egzistenciju tog titanskog zdanja bila je baklja koja je s vremena na vrijeme ukazala svoju veličinu obasjavajući čitavo nebo obližnjih naselja u vedrim noćima.
Sjećam se, jednom, prije nekoliko godina, spavala sam u toplom dnevnom boravku kod bake. U sitne sate, iz nekog razloga nisam više mogla spavati. Tko zna, možda mi je bilo i previše toplo ili sam, možda, imala noćnu moru, nebitno za ovu priču. Gledala sam kroz veliki prozor čiji pogled vodi do dvorišta i kuće koju su moji roditelji izgradili prije rata u nadi da ću ondje odrasti i da će oni ondje ostariti. Ondje nisam doživjela ni treću godinu, a za jedno se od njih ubrzo znalo da uopće neće imati priliku ostariti, a kamo li tamo – tata je poginuo u onom Brodu preko puta, gdje je i sahranjen. Nekako sam, bez obzira na sve to, prihvatila tu kuću kao ishodište svojih korijena, iako u njoj već godinama ne živi nitko osim duhova. Prekrasno je bilo nebo te večeri. Njegove boje presijavale su se preko sivila mog nesuđenog doma. Plava je postajala zelenom, koja je zatim prelazila u crvenu, koja je postajala ljubičasta,... Igra u polarnoj noći, iako nismo ni blizu polu; Aurora Borealis iznad Bosanskog Broda. Pogledam nešto dalje i jasno se vidi plamen baklje u rafineriji. Mali tihi raj u srcu Balkana od kojega toliko uporno pokušavamo pobjeći.
Zašto je loše biti na Balkanu? Nije li to samo geografsko određenje?
Post je objavljen 15.01.2009. u 23:56 sati.