…ili jednostavno roditelje,zasad još nerođene djece.
Ovo su neki od citata iz tekstova Tomislava Budaka…a tko je to pitate se ?
Pa da Vam puno ne solim pamet…pogledajte sami na www.tomislavbudak.com..
Zašto o tome pišem…?
Iskreno ne znam pravo objašnjenje,ali vjerujem da okolnosti u kojima živimo svakako donose razloge zbog kojih bi valjalo tekst pročitati a napose zato jer su vam neke informacije „uskraćene“ da tako kažem, dok ste mladi..a i nezreli u neku ruku,jer zato što netko živi u braku ne znači da sve zna,ujedno i ne misli o drugom načinu bivstva,jer ima „pametnija“ posla…
I nemoj poslije da netko kaže..pa ja to nisam znao…
….e zato pročitaj!
Neće naškoditi !
Možda će vam se tekst učiniti dug…i suhoparan…ali nije..
(i ja osobno znam najčešće preletjeti preko dugih tekstova,ali se ponovo vratim pa ga ispočetka natanane pročitam…i dakako pokušam shvatiti…što ne znači da ga moram i prihvatiti)
….dakako….e'
-----------------------------------------------
1.
Suvremeno se društvo suočava s brojnim problemima najrazličitijih tipova ovisnosti zato što je u današnjoj civilizaciji spiritualnost marginalizirana i smatra se nebitnom - ona je, pored seksa ili smrti, tabu tema. Međutim, upravo je nedostatak svijesti i povezanosti s duhovnom razinom vlastitog bića jedinstven uzrok svim ovisnostima.
2.
Snagom namjere osoba mijenja vlastitu percepciju i postaje svjesna da ona sama svojom percepcijom svijeta kreira vanjske okolnosti svoga života. Time je skupna točka, nazvana tako prema ideji po kojoj je sva ljudska percepcija skupljena u tom centru, također energetski pandan jednoj popularnoj suvremenoj pretpostavci, a to je da čovjek sam kreira vlastitu realnost, bila ona unutarnja ili vanjska.
3.
Od svih prenatalnih utisaka, odnosno imprintiranih tjelesno-emotivno-mentalnih programa koji se pohranjuju u našoj podsvijesti, vjerojatno je najsnažniji onaj do kojeg dolazi u trenutku samog začeća. Prva stanica koja nastaje spojem očevog spermija s jajnom stanicom majke ponijet će sa sobom sve utiske koje takav trenutak donosi. Pri tom je od izuzetne važnosti kvaliteta odnosa između oca i majke u općem smislu, a zatim i kvaliteta seksualnog odnosa kojim je ostvareno samo začeće. Sva emotivna stanja koja proživljavaju roditelji u trenutku seksualnog odnosa prenose se na takozvanu "pra-stanicu", prvu stanicu koja nastaje spojem jajeta i spermija. Ukoliko je stav roditelja prema seksualnosti neprirodan, u bilo kojem smislu, buduće dijete nosi sa sobom vrlo snažan negativan program koji se može ticati njegove tjelesnosti, njegove osobnosti i njega kao duhovnog bića. Takvo je začeće psihološki "onečišćeno", obično osjećajem krivnje jednog ili oba roditelja, strahom, nesigurnošću, otuđenošću, otporom ili sramom. Zajedno s negativnim emocijama, sva pisana i nepisana pravila koja vladaju odnosom roditelja utiskuju se u " staničnu memoriju " i stvaraju temeljni utisak koje dijete nosi sa sobom u buduće postojanje. Takvi utisci kasnije se manifestiraju kroz sve aspekte čovjekovog postojanja - tjelesni, emotivni, intelektualni ili mentalni te duhovni.
Razlozi zbog kojih ljudsko začeće može biti negativno opterećeno leže u činjenici da je seksualnost u suvremenom svijetu još uvijek tabuizirana, pogotovo unutar granica civilizacije izgrađene na judeo-kršćanskoj duhovnoj tradiciji. Po pitanju seksualnosti budistička, muslimanska ili hinduistička tradicija, u svom masovnom aspektu, nisu također bitno drugačije. U pokušaju da suzbiju promiskuitet i neprirodne aspekte seksualnog života, velike duhovne tradicije sklone su čitavu seksualnost proglasiti grešnom. Takva je namjera prihvaćena i od strane društvene javnosti i vrlo se dobro ogleda u politici, medijima te masovnoj kulturi. U trenutku kada suvremeni mediji bivaju ogoljeni na crnu kroniku i potpuno opsjednuti najokrutnijim nasiljem, slučajno (ili namjerno) otkrivene gole grudi na televiziji izazivaju sablazan. Seksualnost se izjednačava sa zlom, a reakcija na takvu percepciju jest promiskuitet kao neka vrsta javne tajne.
Danas je, naime, "normalno" postojanje brakova u kojima jedan ili oba partnera zadovoljavaju svoje seksualne potrebe izvan braka, "normalna" je seksualnost (ne)ostvarena konzumiranjem pornografije, normalna je voditi dvostruki život utemeljen na dvostrukom moralu kojeg nisu pošteđeni čak niti crkveni dužnosnici. Potpuno je "normalno" gledanje filmova u kojima iza glavnog junaka ostaju desetine mrtvaca, ali je, s druge strane, još uvijek "normalo" stidjeti se vlastite golotinje, "normalno" je zabranjivati djeci gledanje filmova s ljubavnim scenama, normalno je crveniti se kada djeca postavljaju "nezgodna" pitanja o svome nastanku. Kršćanstvo, na primjer, jedinim prihvatljivim oblikom ljubavnog života smatra, paradoksalno, seksualnost bez tjelesnosti. Seks je dozvoljen ukoliko se njime ostvaruje začeće djeteta, ali čak se i takva seksualnost smatra grešnom, i takvo je začeće ostvareno kroz grijeh. Umjesto toga stvoren je mit o takozvanom "bezgrešnom začeću" u kojem se jedno posebno dijete začelo po "Duhu Svetomu", bez seksualnog kontakta. Također, takvo začeće ne mogu ostvariti obični smrtnici, već samo ta osoba i nitko više - niti prije, niti poslije nje.
Mogućnost začeća bez seksualnog odnosa možemo prihvatiti ili odbaciti, to je stvar osobnog uvjerenja. Ono što je kod interpretacije takve ideje loše jest njezin utjecaj na ljude u trenutku kada se svaka seksualnost doživljava grešnom. Proglašavanje začeća uz seksualni kontakt grešnim, a onog bez seksualnog odnosa bezgrešnim, ostavlja teške negativne posljedice na seksualni život osoba koje prihvaćaju takvo vjerovanje, a zatim i na fetus koji se začinje njihovim "grešnim" odnosom. To je itekako vidljivo prilikom rada na rastvaranju osjećaja krivnje, odnosno bilo kojeg problema - tjelesnog ili duševnog - u čijem je korijenu takav osjećaj. Osjećaji krivnje i grešnosti povezani sa seksualnošću izgleda da su postali dijelom kolektivnog nesvjesnog zapadne civilizacije i većina ljudi ih, na ovaj ili onaj način (svjesno ili podsvjesno), osjeća prilikom seksualnog odnosa.
Međutim, biološki gledano, seksualni odnos potpuno je prirodan čin. Da nije prirodan, vjerojatno bi ljudska bića bila dizajnirana bez seksualnih organa i bez seksualne potrebe. Stoga ispada da nije seksualnost sama po sebi grešna, već je grešnom čini način na koji je percipirana te izražena. Vođenje ljubavi jednostavno ne može biti grijeh ukoliko ga mi ne doživljavmo grešnim. No, ako seksualnost doživljavamo grešnom, onda će ona i biti grešna. Nametanje percepcije prema kojoj je seksualni odnos grešan ili nečist jest ono što seksualnost pretvara u grešnu. Upravo takvi osjećaji mogu ugroziti svetost i čistoću začeća, a ne seksualni čin kao takav. Moralna dogma o grešnosti seksualnog odnosa samo je još jedno od ograničavajućih vjerovanja, a praksa je pokazala njenu neučinkovitost što se izvornog cilja tiče. Činjenica je, naime, da da ljudi postaju opsjednuti onim što im je zabranjeno - alkohol se, na primjer, najviše konzumirao u doba prohibicije. Ista je stvar i sa seksualnošću. Suvremeno je društvo gotovo opsjednuto seksom pa je više nego očigledno da tabuiziranje određenog aspekta života kontraproduktivno - mogli bismo reći da nema bolje reklame od tabua. Značajan doprinos kršćanstva svjetskoj duhovnosti svakako jest u tome što je skrenulo pozornost na važnost začeća. Ono jest tvorac ideje o svetosti začeća (osobno ne poznajem niti jednu drugu duhovnu tradiciju koja svoj najveći praznik temelji na ideji o svetosti začeća i rođenja), ali je takvu svetost rezerviralo za samo jednu osobu. Samo je začeće bez tjelesnog kontakta bezgrešno, začeće uz tjelesni kontakt je nužno zlo (grešno), a sva ostala seksualnost nepoželjna, dakle grešna. Kao i dobar dio tradicionalnih vjerovanja, izgleda da ideja o bezgrešnom začeću u sebi nosi ponešto istine, ali je njena interpretacija takva da je prirodnije doživjeti je kao metaforu.
Što bi onda moglo biti grešno, a što bezgrešno začeće, ako ih promatramo izvan granica kršćanske interpretacije? "Grešnim" začećem mogli bismo smatrati ono koje se ostvaruje kroz seksualni odnos pri kojem jedan ili oba partnera osjećaju krivnju. Pored osjećaja krivnje kojim može biti praćeno, začeće može biti onečišćeno površnim ili plitkim odnosom između parnetra. Začeće ostvareno kroz neki "usputni odnos", ponekad u alkoholiziranom ili drogiranom stanju, bez emocija ili samo na temelju strasti, odnosno na način koji bismo mogli nazvati perverznim, ne može biti "bezgrešno". U patrijahalnoj civilizaciji koja tabuizira tjelesnu ljubav, inhibirana seksualnost svoj odušak često pronalazi u neuravnoteženoj ili "divljoj" seksualnosti, odnosno u onoj u kojoj je jedan od partnera u podređenoj poziciji dok drugi pokušava dokazati vlastitu nadmoć. Stoga svako začeće u kojem ne postoji ravnopravnost partnera nije optimalno. Ako odemo i korak dalje, mogli bismo reći da svako začeće u kojem ne postoji sklad duha, duše i tijela, dakle ono koje je obavljeno samo iz jedne od ovih triju pobuda, nije optimalno. Čak i ako postoji ljubav između partnera, ona nije dovoljna, jer će i najmanji oblik tjelesne inhibiranosti ostaviti traga na djetetu. A ako bismo čovjeka promatrali još i kao duhovno biće, što on ili ona svakako jest, tada niti ljubav i dobar tjelesni kontakt nisu dovoljni za optimalno začeće. Ako u odnosu nema duhovne osviještenosti jer su roditelji osobe neupućene u duhovnost, tada začeće nije izvršeno na posvećen način. Time duševni i tjelesni aspekt dobivaju na pretjeranoj važnosti, unoseći nesklad u život djeteta. Roditelji čak mogu biti "vjernici", ali pitanje je da li je to što nazivaju vjerom u skladu s duhovnom realnošću, odnosno s istinom. Tada duhovni aspekt naizgled može biti zastupljen, ali s obzirom da je iskrivljen, manifestira se kao ograničavajući utjecaj za dijete.
Posljedice "grešnog" začeća mogu biti najrazličitije, ali je svima zajednički nazivnik osjećaj krivnje koji dijete automatski preuzima na sebe. Stigmatizirano osjećajem krivnje, ono gubi nevinost, odnosno otcjepljuje dio vlastioga bića koji se osjeća nevinim u svakom svojem aspektu. Time dijete gubi slobodu i spontanost, a gubitkom slobode nestaju i određeni aspekti njegove karizme te osobne moći. Ono postaje sputano i neki oblik njegove kreativnosti ostat će neizražen. Kako seksualna energija po svojoj prirodi jest kreativna energija, a seksualni čin kreativan čin, tako je seksualnost direktno povezana s ljudskom kreativnošću. Prirodna i oslobođena seksualnost u direktnoj je vezi s oslobođenom kreativnošću, a upravo je kreativno ostvarenje jednim od temeljnih razloga našeg postojanja na ovoj planeti. No, ponekad je naša kreativnost srezana u korijenu "grešnim" začećem. Iako je jedini način da čovjek bude istinski slobodan taj da razvije vlastiti kreativni potencijal, "grešnim" začećem ljudsko biće gubi dio slobode i svrstava se u manje-više ropsku poziciju. Kome je to u interesu mislim da je suvišno spominjati.
Stoga, umjesto da se potpuno obezvređuje ili mistificira, način na koji je dijete začeto neizmjerno je bitan. Količina i kvaliteta energije, ljubavi, otvorenosti, razumijevanja, međusobnog prihvaćanja i duhovnosti koja prati odnos roditelja ogledat će se u djetetu. Ukoliko je seksualni čin oslobođen ideje o grešnosti te izveden na cjelovit način - kroz odnos oslobođen tjelesnih inhibicija, ispunjen ljubavlju i emotivnom otvorenošću, te uz duhovnu osviještenost i posvećenost, tada je začeće čisto, odnosno "bezgrešno". Takvo začeće omogućuje djetetu da zadrži kontakt s mnogim aspektima i potencijalima vlastite Duše koji se obično smatraju skrivenima, karizmatičnima ili spadaju u domenu specijalnih kreativnih talenata. Istovremeno, takvo dijete u duhovnom smislu ne gubi vlastitu nevinost i time ima privilegiju zadržati povezanost sa sveopćim Duhom ili Bogom. Osjećaj krivnje je, naime, osnovni razlog zbog kojeg je ljudskom biću nedostupan kontakt s onime što mu s punim pravom pripada - s Bogom. Kolektivni ili individualni osjećaj krivice jest razlog čovjekove odvojenosti od apsoluta. S individualnim je relativno lako izaći na kraj, ali je kolektivni puno jači nego što većina ljudi misli ili očekuje. Takozvani "istočni grijeh" već nekoliko tisućljeća opterećuje ljudsku podsvijest u kolektivnom smislu pa čak i ukoliko ga nadvladamo, nije lako živjeti u društvu koje je njime još uvijek opterećeno. Puno je, naime, različitih razloga zašto ljudi koriste samo pet do deset posto vlastitog mozga (iako je i to ponekad previše uzmemo li u obzir stanje u kome se nalazi naša planeta), odnosno zašto ljudsko biće živi pretežno u stanju isključenosti, odvojenosti od vlastitog kreativnog potencijala. Da bi moglo postojati i opstati kao dio zajednice u koju ulazi - bila ona obitelj ili društvo u širem smislu - ono oblikuje svoju osobnost prema mjerilima koja takva zajednica nameće. S obzirom da živimo u društvu koje je sve samo ne skladno i zdravo, prirodno je da se već od začeća pretvaramo u svojevrsne zombije kako bismo u takvoj zajednici uopće mogli opstati.
...think about
Post je objavljen 15.01.2009. u 15:47 sati.