...gubis se, polako hlapis...nije to ono sto zelim. sada mi se slika je postala bistra. i sjetim te se cesto, ali ne s onakvom srecom. ocito tako mora biti. nisi stvaran iako sam te ustipnula da si dokazem da jesi.
ajde priznaj...nije da nisi znao, nije da nisi naslucivao, nije da nisi pao! pokusavam se tjesit, ali izmice mi odgovor...nije to ono sta si rekao, ako si tu rijec pregazio, ako si sam upao u svoju zamku, sam sebi u usta skocio. ta varijanta ne dolazi u obzir. mozda zato sta sam se otkrila, ali da nisam, bi li doslo do ovog...kad se prisjecam stvari, znam da bi...al tad jos nisam shvacala da ljubim kamen. previse pricam, to je zar ne?! to je uvijek bilo...
al opet ce doci oni, pitati za tebe, opet me prisjetiti, pribliziti mi onu kurvetinu i odrzati vatru vidiljivom...al nece uspjeti...ne smiju...vatra ce samo tinjati, ali kad god se tvoje ime spomene, pojavi se ona kurvetina, al da je nema na cem bi ja ostala...
vraca se sve na staro, bar s moje strane.......SAMO NE ODAJ SE PREVISE...
jedno znam, da si od mene ucinio bolju osobu, naucio me kako se kamen ljubi... vise necu pisati o tebi...
Post je objavljen 15.01.2009. u 10:28 sati.