Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/joepellena

Marketing

U DANE KAD SAM ROMANTIČAN

manje se derem na sugrađane
ne gunđam protiv vlasti
ne žuđam za promjenama
niti plotujem poput petokolonaša
Vjerujem u pobratimstvo lica u Svemiru

U dane kad sam romantičan
ne ubijam se od posla
Skakućem bos gradom
preko lokvica ustajalog motornog ulja
kutam kapljice kisele kiše
i mumljam u bradu neki evergrin

Glad ne ubijam proteinima
Njuškam za nekakvom voćkom
bademom ili salatom
umjesto masnim big mekom
picom, ćevapima
ili burekom čak

Umjesto kave pijem koktel
Umjesto pive dvije pive
Do četiri

A sve samo da me utopli oko stomaka
i zabocka u obrazima

Blago mutnim pogledom
široko se smješkam
nekim slučajnim neznancima
ili još bolje neznankinjama

Živahno komuniciram
nazovem roditelje
stare prijatelje čak
družim se
viđam ljude
obilazim ivente

Ili jednostavno
umjesto da ko zaklan
hrčem i obilno slinim po kauču
utapam se u sladoledu ili krempiti
guram svoja kopita pod tvoja stopala
ko krpelj se ljepim uz tebe
predem ti za uho
prijetim se bezuspješno
i zasipam te besmislicama
ili navedeni kauč zasipam suzama
očiju teško nadraženih
bljutavim romantičnim filmovima

Bez grča na licu
bez grižnje savjesti
puštam da me san
odvede u novi dan.


POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Hrvatska revija, 1932.



Post je objavljen 15.01.2009. u 00:30 sati.