Dragi moji,
iako vec imam puno vrlo zanimljivih fotki, bojim se da ih necu stici stavljati prije nego se vratim u Ekvador. A i ovdje bas nema nesto previse internet kafica, kao u Ekvadoru (tamo su na svakom uglu), a ovdje u sajamskom centru gdje je Kongres, nemamo interneta, pa sam se prilicno namucila dok sam dosla do relativno obliznjeg hotela, i javljam se iz njihova Business centra (Centro de Negocios). Takodjer, za razliku od Ekvadora, gdje nitko ne zna ni rijec engleskog (osim sada vec pomalo mojih ucenika), ovdje je cini se svima to kao drugi jezik...
Dojmova je vec toliko, tako da i prije sluzbenog dijela izvjesca sa kongresa, skoro ne znam odakle da pocnem...Nakon javljanja s kolumbijskog aerodroma, u cekaonici za svoj let, ponovo sam srela svog frenda isusovca i njegovu ekipu, no nisam se htjela nametati, samo sam mu ljubazno kimnula, no on, galantan kao i svi isusovci, odmah me pozvao da se prikljucim njihovu drustvu, i predstavio me svojim suradnicama, djevojkama mojih godina...Sve su vrlo drage i simpaticne, a ispalo je da je p. Luis, osim sto je direktor onoga centra, jos i kantautor, te ce njegova skupina tijekom kongresa izvesti par skladbi...Osim toga on poznaje i nasu Sirokobrijezanku s. Klementinu, o kojoj sam nedavno pisala, kako i ona djeluje u Quitu, samo na njegovu juznom djelu, i u sklopu sestara Sluzbenica Milosrdja...P. Luis ce za nju komponirati neku skladbu...Maria Elena iz istog drustva, je upravo zavrsila faks, smjer djecje pedagogije, te bi rado volontirala u nasoj misij, kod s. Lenke - izmijenili smo podatke...Kao i jos neka iskustva njihovih i mojih ranijih isusovackih aktivnosti...
I let do Meksika, od preko 4 sata, je brzo i ugodno prosao, formalnosti oko carine i drugo, preuzimanje prtljage,uz upoznavanje novih clanova isusovacke druzbe ), a svi su i vise nego simpaticni...Kako nisam bila sigurna tko ce i da li ce me docekati, na aerodromu, rekli su da svakako ostanem s njima...No, na izlasku u aerodromsku cekaonicu, docekala nas je skupina veselih Meksikanaca, s natpisima - dragi Ekvadorijanci, dobro dosli i sl...A medju njima, jedan stariji gospodin je imao natpis s velikim slovima Bienvenida, DRINA CHAVAR!!! Bez ovih usklicnika, oni su samo znak moga veselja i zadovoljstva dobrom meksickom organizacijom...Upoznali smo se, pozdravili, ugodno procavrljali i zaputili prema izlazu, dok sam se ja s tugom oprastala od svoje isusovacke ekipe...Srce nije kamen )
G. Jose Juan mi je usput rekao da u biti moj domacin nije on, vec jedna obitelj, koji su ga zamolili da me doceka, i uputi kako doci do njih, sto je on rado i ucinio, smjestivsi me na prvi taksi - bijeli sa zutim prugama, s ceduljom s tocnom adresom obitelji, i uputama kako doci do tamo, i brojem telefona za svaki slucaj...Oprostila sam se i od g. Juana, zamolivsi ga i za njegove kontakte, za svaki slucaj, sto mi je on rado dao, i hrabro krenula "ulicama grada" Ciudad de Mexico, ili Mexico City, kako vam vec bolje zvuci...Trudeci se usput pobrati sto vise informacija, od ljubaznog taksista (a cijenu voznje od 20$ vec smo platili na aerodromskoj taxi centrali, tj. nesto manje, a ostatak mi je uzvracen u meksickim pesosima, sto me malo iznenadilo, buduci da se u Ekvadoru sve placa americkim dolarima, a granicni Meksiko, ima vlastitu valutu 1$ 14 pesosa. Usput sam saznala da u glavnom gradu Meksika zivi nevjerojatan broj od 25 milijuna stanovnika! Predsjednik Meksika je Felipe Calderon, 50-ak godina i ljudi ga vole. U samom gradu ima jos puno tragova civilizacije Maya i Azteka. Grad ima nekoliko rijeka, ali su vecinom pokrivene i podzemne...Avenije su siroke, i neboderi ogromni...I tako smo se nakon oko pola sata voznje, koji su doista brzo prosli, prepuni novih informacija za mene, nasli pred adresom Ajusco 67, gdje zive moji domacini...Zamolila sam taksista da priceka sa mnom dok mi netko ne otvori, ipak mi je sve to nekako novo i nepoznato, a on je bio jako ljubazan...Kao i glas koji je odgovorio na interfon, nakon cega sam se oprostila i od taksista (ah, koliko oprostaja u tako kratko vrijeme...)...Otvorile su mi neka blond gospodja, otprilike par godina starija od mene (poslije mi je rekla da ima 41. godinu), i njena vjerna kopija - kci koja ce sljedeci tjedan proslaviti 15. godina, ali ja cu vec biti u Ekvadoru, pa necu moci na proslavu na koju su me pozvale...A veselo je mahao velikim repom, veliki smedje-narancasti pas Thomas - golden retriever, koji je s njima vec 8 godina...U velikoj kuci, dobro stojece obitelji, na kat, veselo i znatizeljno me gledala i mala 2 godisnja djevojcica, najmladja kcerka...Od 4-ro djece, a g. Albert, otac obitelji, nakon dobrodoslice, morao je ici na posao u popodnevnu smjenu svog odvjetnickog ureda...Unutra su bili jos i sin Albert, 13/14god. sa svojim terapeutom Oscarom, jer Albert na zalost ima Down sindrom, ali i onaj neki njihov poseban sharm i simpaticnost...Uskoro je iz skole dosao i mladji brat, Andres, 10 godina, svojim pametnim okicama znatizeljno me gledajuci, i pun raznih pitanja o tome odakle sam, gdje zivim itd, itd, odvevsi me i do velike karte svijeta u njihovu dnevnom boravku, da mu zorno pokazem i Croatiu i Ekvador...Gospodja mi je ponovila svoje ime - Idalia, jednako kao i najstarija kci, pa mi je laknulo kad sam shvatila da se mama i kci zovu jednako, a isto tako i otac i sin, te da cu imati manje imena za pamtiti...Gospodja Idalia, tj. samo Idalia, kako je predlozila, mi je odmah ponudila neko neobicno jelo, doduse ne meksicko, vec vise kinesko, rizu s nekim umakom od klica nekog povrca s nekom vrstom graha i mesa, sve u svemu dosta ukusno, te mi objasnila kako je sinoc stigao i drugi njihov gost iz Ekvadora, mladic Pablo, koji se jos ujutro otisao registrirati, te da kongres pocinje tek sutradan...Kad sam htjela pomoci oprati sudje, Idalia mi je rekla da ne dolazi u obzir, jer ionako imaju perilicu sudja, kao i gospodju koja im dolazi pomoci vise puta tjedno...Idalia je ekonomistica, radi kao racunovodja, samo 5 sati dnevno, kako bi stigla sto vise biti sa svoje 4ro djece, i posebno Albertom, kojem treba najvise paznje, nazvavsi ga u sali - zlatnim djetetom, jer radi njegove bolesti i svih terapija koje su mu potrebne, doista ih kosta zlata, ali im svima jednako toliko i vrijedi, posebno malom Andresu, koji obozava svog starijeg brata, i ima najvise strpljenja s njime, uceci ga i pomazuci mu oko raznih vjestina, pa ga je tako cak uspio nauciti i voziti bicikli i dr...A ja sam ostajala sve vise i vise zadivljena, ovom simpaticnom obitelji, i njihovom prokusanoscu, ali i blagoslovom i posvecenoscu, kojeg imaju preko malog Alberta...Nakon sto sam se kratko odmorila, u svojoj novoj, tj. Andresovoj sobi, koju mi je ustupio za ovaj tjedan, uz moju nekako posebnu zahvalnost i njemu, a i Bogu, sto mogu boraviti bas u sobi tog malog andjela, prepunoj njegovih djecjih radova, slika raznih dinosaura, s njihovim znanstvenim imenima, te posteljini s likom Spidermena )...
Nakon rucka, i kratkog odmora, Idalia me odvezla njihovim velikim obiteljskim autom, do naseg kongresnog centra, a rado su nam se pridruzili i Andres i mala Isabel, veseleci se ekvadorskim sitnicama, koje sam im donijela, a kao i u svemu ostalom i tu me pratio Bozji blagoslov, jer i ne znajuci u kakvoj cu obitelji biti, medju mojim pokloncicima, naslo se ponesto bas za svakoga od njih, i svima se jako svidjelo, a maloj Isabel, kao i Albertu, posebno ekvadorske zveckice, klapalice...
Kongresni centar me podsjetio na nas Velesajam, i sve je bilo prepuno uzurbanih i zaposlenih, ali vrlo ljubaznih volontera, i hodocasnika koji su se registrirali, i podizali svoje akreditacije, nalik pravoj ljudskoj kosnici...U susret Idaliji, dosla je jedna starija gospodja, koja se predstavila kao supruga gospodina koji me jutros docekao na aerodromu, predano se zalazuci da sto lakse dobijem svoju akreditaciju i prateci me od racunala do racunala, te sam u 15-ak minuta, vec sve imala rijeseno, i u ruci torbicu sa svim kongresnim materijalima, kuponima za prehranu i dr., ukljucujuci tekicu, kemijsku olovku, Poslanice sv. Pavla na spanjolskom i na engleskom, a javilo nam se i troje ljudi koje znam jos s ambasade iz Ekvadora, gdja Blancita sa svojim sinom Patriciem, i njegovim prijatlejem Pablom, koji su citav dan bezuspjesno pokusavali rijesiti svoju registraciju, negdje je nesto zapelo, i oni su vec umorni od uzaludnih pokusaja, konacno 20ak minuta nakon mene dobili i svoje torbice...A ja sam tek nesto kasnije shvatila da je to taj Pablo, koji stanuje kod iste obitelji gdje i ja! Tako su sve kockice pomalo sjedale na svoje mjesto...Gdja Blanca nam je puno pricala o problemima koje imaju starije osobe, djedovi i bake u obiteljima i paznje koja im se mora posvecivati, oko cega ona djeluje u obiteljskom pastoralu i iz toga aspekta sudjeluje na ovakvim susretima. A mi smo se uskoro i preumorni, oprostili od nje i njenog sina, te s Idaliom krenuli na zasluzeni dovrsetak dana, obiteteljsku veceru i pocinak...Putem prema doma, Idalia nam je pricala o svom poslu, poslovnim putovanjima, ukljucujuci i ona u SAD, gdje ilegalno radi jako puno Meksikanaca, koji tako potpomazu americki visoki standard itd, itd...Vecerali smo palacinke s medom ili pekmezom, sudjelovali u vecernjim video igricama malog Andresa - ima neku super zanimljivu gitaristicku igru, s pravom plasticnom gitarom u ruci, i animiranim likovima na monitoru, koji s te strane stvarnosti sviraju istu tu gitaru, a ovisno o kvaliteti svirke i sl, skupljaju se ili oduzimaju bodovi...Mala Isabel nam je ponosno pokazivala svoje Barbice i njihove konjice, a Idalia (kci) je otisla pomoci mami Idalii okupati sina Alberta...A ja sam opet ostala zadivljena pozrtvovnoscu citave obitelji, posebno djecice, i njihovim zalaganjem za svoga brata...Zahvalna Bogu za ovu prigodu, da na Medjunarodnom obiteljskom susretu, doista mozemo zivjeti i dozivjeti stvarnost i svakodnevicu jedne obicne meksicke obitelji...A Idalia (mama) je sa zanimanjem poslusala i moje svjedocanstvo o Molitvenom Vijencu, i s postovanjem preuzela letak na engleskom o nasem djelovanju i duhovnosti...
Ja sam se popodne uspjela javiti s. Lenki da sam sretno stigla, a Pablo je navecer nazvao svoju obitelj, suprugu i dvoje djecice, koji na zalost nisu mogli s njime na ovo hodocasce...
Ujutro je, nakon zajednickog dorucka, od kolaca i caja, kci Idalia odvela Pabla i mene do svoje skole (ona ide u skolu u 7h, Andres u istu skolu, ali osnovnu u 7.30h, Alberto u specijalnu skolu u 8h, mala Isabel u svoj vrtic u 8.30h, a mama Idalia na posao u 9h), a od skole nas je trebao prevesti organizirani autobus do kongresnog centra...Uskoro se pojavila jos jedna skupina Ekvadorijanaca koji su smjesteni u istom nasem kvartu, te na kraju jos jedan auto s 4 Venezuelanaca, od kojih 2 mlada svecenika...Svi smo se medjusobno izupoznavali i ispozdravljali, a p. Antonio iz Venecuele, se posebno razveselio kad je cuo da sam iz Hrvatske, iznenadivsi me kad je na cistom hrvatskom izgovorio Pomolimo se! Objasnivsi mi da je to naucio prije 2 godine, kad je sa svojim kolegom s rimskih studija (svi putevi vode u Rim!), posjetio Zagreb i Kutinu, jer je njegov kolega i frend v. Andjelo Mali rodom iz Kutine. U Zagrebu su bili na grobu kard. Stepinca i na susretu s kard. Bozanicem...I tako - p. Antonio je pun zanimljivih prica, iznenadjenja i nekog unutrasnjeg veselja - podsjetio me na naseg v. Ivicu Gregureca, ili lickog Grgu s Modrava - v. Grgica...No, kako je vrijeme promicalo, veselje citave nase grupe je pomalo opadalo, jer smo vec cekali preko sat vremena, a naseg organiziranog autobusa jos nije bilo, a pocetak kongresa je vec bio tu negdje...Na kraju smo se nakon nekoliko telefonskih poziva, podijelili u 2 skupine, ciji su nas domacini svojim osobnim autima odvezli, sada vec preko 2 sata voznje, kroz prometnu guzvu, do naseg centra...Gdje smo se jos malo fotografirali, a onda svi razlisli u svojim smjerovima, Pablo je odlucio potraziti gdju Blancitu i Patricia, a ja vec nestrpljivo uci u ogromnu kongresnu dvoranu, na cijem ulazu su djevojke u zivopisnim narodnim nosnjama dijelile prave, mirisne ruze...
Pokusala sam pronaci najbolju poziciju u dvorani u kojoj se osjecala ona pozitivna vibra, neposredno pred sam pocetak zbivanja, te se prosetala tamo amo, da bi na kraju opet ugledala plave jakne sa zutim linijama, i p. Luisa koji me veselo pozivao da im se - opet pridruzim! Nista bez isusovaca...
Najprije nas je pozdravio card. Eni Antonelli, posebno zahvaljujuci meksickom predsjedniku sto je uzvelicao skup svojom pristunoscu, zajedno sa svojom prvom damom...A ja pomislih - dobro mi je krenulo, prvi dan u Meksiku, i vec u istoj dvorani s meksickim predsjednikom! Onda je govorio domacin skupa - meksicki kardinal Rivera Carrera, te poslije njega predsjednik meksicke biskupske konferencija mons. Carlos Retes, svi isticuci vaznost obitelji za svakog pojedinca i citavo drustvo, te citirajuci razne poticajne misli jednog i drugog Pape, naglasavajuci posebno zasluge Pape Ivana Pavla II, za pokretanje ovakvih medjunarodnih obiteljskih susreta prije 18 godina, te zaleci sto Papa Benedikt XVI nije mogao doci na ovaj skup, kako je bilo planirano, ali da ce uvijek biti dobro dosao u Meksiko i citavu Latinsku Ameriku...
Onda je uslijedio vrlo zanimljiv govor meksickog predsjednika, povremeno izlazeci iz klasicne politicke terminologije, koristeci u politici neuobicajene termine, kao - iskrenost, ljubav i sl...Detalje govora, objavit cu drugom zgodom, jer se pomalo moram vracati na popodnevni dio kongresa...
Nakon predsjednikova govora, nastala je kratka pauza, u kojoj smo mogli birati izmedju kavice, sokova ili coca-cole, te slusti glazbenu izvedbu sluzbene himne kongresa, o obitelji, koju sam u jednoj od prethodnih postova cini mi se dosta uspjesno prevela u nasoj, hrvatskoj rimi...
Poslije pauze govorio je poznati (talijanski) franjevac kapucin, p. Rainero Catlamaessa, o obitelji u Bibliji...Pocevsi od Adama i Eve (doslovno), preko drugih starozavjetnih poznatih obitelji, pa sve do svete nazaretske obitelji...A ja sam nadahnuto razmisljala kako je to zanimljivo, kako obitelj doista ima centralno mjesto u Bibliji, pa da isto tako i Biblija treba imati centralno mjesto u svakoj obitelji...Sazetak i najvaznije tocke i ovog govora, cu isto objaviti prvom zgodom, sve vrijedno zapisujem u svoju tekicu...
Onda je o tome sto je zapravo moralna vrijednost, poceo govoriti jedan ugledni znanstvnik iz Chilea, a mene je nesto potaklo, da napravim kratku pauzu, i odem istraziti i potraziti kongresnu kapelu, na 1. katu...I to u pravi cas, jer je tamo jedan mladi sveti svecenik, od onih koji nekako na daleko zrace svojom svetoscu, pa mi se cini da me bas to i potaklo da napustim predavanje, zavrsavao sv. misu, a ljubazni bogoslov mi je objasnjavao da ce upravo poslije te sv. mise, Presveto biti preneseno u susjednu kapelu, gdje ce nakon toga zapoceti cjelodnevno i svakodnevno klanjanje pred Presvetim, kao posebna duhovna potpora citavom kongresu i nasim obiteljima...
Pobozno sam se prikljucila ovoj neocekivanoj procesiji, dok nas je mladi svecenik pozvao da svi pratimo svecenika, odnosno Isusa do njegova novog prebivalista, te s jos dvadesetak vjernika i bogoslova, nazocila tom sigurno najsvecanijem i najduhovnijem trenutku citavog Susreta, zadrzavsi se u kratkoj molitvi, posebno za clanove Molitvenog Vijenca i sve nase obitelji...
Po izlasku iz kapele, zaustavila me neka simpaticna zenica, odusevivsi se kad je cula da sam iz Hrvatske, jer je ona bila u Medjugorju, 80-ih godina, upoznala pokojnog fra Slavka, Vicku i dr. vidioce, raspitala se o medjugorskim aktualnostima, te mi s neba, pa u rebra, poklonila krasan portret Gospe guadalupske, a nakon nastavka razgovora, jos nekoliko portreta, kako bih mogla poboznost prema Gospi siriti i u Ekvadoru i u Hrvatskoj...
Mladi bogoslovi, u crnim tunikama, s neobicni plavim remenom oko struka, objasnili su mi da je to uobicajena "uniforma" ovdasnjih diocezanskih sjemenistaraca, i plavi znak pripadnosti Gospi, a onaj mladi sveti svecenik koji je prenio Presveto, zadrzao se s neke dvije gospodje koje su ga nesto ispitivale oko ispovijedi i poslije se udaljile, bacivsi meni bubu u uho da bih se u obliznjim ispovjedaonicama, koje sam upravo maloprije uocila, mozda mogla ispovijediti bas kod njega, na sto je on rado i pozrtvovno pristao, te sam ga uspjela "privesti" u jednu od ispovijedaonica, i doista se sveto ispovijediti, uz nadahnute zivotne savjete ovog mladog svecenika, pripadnika nekog neobicnog novog reda Kristovih vojnika (Los Legionarios de Cristo, osnivaca p. Marciala Maciela, LC iz Meksika, koji je umro prosle godine, a njegovih legionara vec ima preko 800!)...Za pokoru sam dobila dodatno se pomoliti pred Presvetim, sto mi uopce nije bila pokora, nego prava posebna milost...
Nazalost, sad moram ici, a sluzbeni dio izvjesca, sa sazecima svih govora, nadam se najkasnije sutra!
Post je objavljen 14.01.2009. u 22:50 sati.