Anđeo...
Sjene se igraju lovice po crnom staklu u našoj sobi. Voljene oči nepoznate boje sad su sklopljene. U snu.
S druge strane jastuka leži sve ono što sam ikad voljela. Brodovi na slici još jednom tone u suton, dok se jutro budi.
Smiješi se. Miriše na Čežnju.
Još uvijek u snu, ali sad u mom zagrljaju, Druga Polovica Moje Duše, Suvlasnik Moje Sudbine.
-------------------------------------------------------------------------------------
Buđenje...
Ustajem i nestajem iz tog predivnog sna. Buđenje daje osjećaj tupe boli koja nikako da nestane, da zacijeli, da se zaboravi... Moji dlanove ispunjava crvena, slana krv... Ponekad se zapitam imam li i jesam li ikad imala Pravo na Sreću...
-------------------------------------------------------------------------------------
Negdje u daljini...
Pahulje, bijele, čiste presijavaju se na prvom jutarnjem svjetlu. Želim titrati poput njih, letjeti... Na tren biti slobodna od ovih okova koje sam sama sebi skovala. Zavidim im i Tuga me polako ispunjava.
Jedna suza kapne, negdje na putu prema Svakodnevici i pretvori se u vječan led.
Pahulje još lebde, negdje u daljini...
-------------------------------------------------------------------------------------
Sjećanje...
Sjećanje je kutija puna bezvrijednih tričarija. Znam... Još jedan teret koji se nosi kroz Život, ali znaš što??? Jednom, natjerana da se osvrnem, shvatila sam da mi je do Nekih Porculanskih Figurica izuzetno stalo.
Voljela bih da neke sive, potamnjele slike nestanu. Ali...Ponekad (samo ponekad!!!) i njih nosim ponosno, kao ožiljke iz nekih davnih Pohoda Na Vjetrenjače.
-------------------------------------------------------------------------------------
Smrt jedne Athrope...
Zastala je na glavnom trgu. Ljudi su ubrzano koračali, tek poneko Dijete sa šarenom kapicom kao ukrasom za taj sivi zimski dan.
Njeno hladno srce ispuni se ljutnjom. Zašto ju je, zašto, još jednom natjerao da se osvrne???
Zašto je još jednom trebala proći isti prokleti krug???
Hladnoća je bivala sve jača. Pahulje su nastavile onaj bal koji su započele ujutro.
Odjednom se javi Razumijevanje. Prihvaćanje.
Zadnja stvar koju je Mračna Strana Nečije Duše učinila u ovom Životu bilo je...
Ostavila je za sobom Smiješak... Titrav i lagan...
Nitko od Ljudi nije primijetio kako se mrtvi mračni duh pretvara u pahulje... Možda se tek neko Dijete zbunilo nad tim neobičnim prizorom.
Ona Koja Je Ostala nesigurno je učinila svoj prvi slobodan korak.
Sve kao da je bilo još neviđeno, sasvim novo...
A zatim je, noseći Smiješak One Koja je otišla požurila svojoj Vječnoj Ljubavi.
-------------------------------------------------------------------------------------
Zbogom.
Post je objavljen 14.01.2009. u 20:54 sati.