Nekoć davno neki čovjek otkrije umijeće paljenja vatre. Uze svoje oruđe te krene po svijetu kako bi i druge ljude poučio svom umijeću. Ubrzo stigne do plemena koje je živjelo u snijegom pokrivenim sjeverozapadnim krajevima. Čim ih pouči paljenju vatre, odmah krene dalje za svojim nesebičnim srcem koje ga je tjeralo s drugima dijeliti svoje znanje. Bio je, naime, jedno od rijetkih ljudskih bića obdarenih skromnošću i poniznošću pa nije želio da ga se sjećaju ili da ga štuju; bio je naprosto zadovoljan spoznajom da njegovo otkriće unosi svjetlo u živote drugih ljudi.
Kad je, međutim, stigao do drugog plemena, mjesni svećenici, ljubomorni zbog strančeva utjecaja, dadoše ga ubiti. Da bi otklonili svaku sumnju na zločin, nacrtali su Izumiteljev lik na glavni žrtveni oltar u hramu. Potom su smislili obred kojim će se štovati Njegovo ime i čuvati spomen na Njegova djela. Pomno su pazili da niti jedan detalj obreda ne bude promijenjen ili zaboravljen. Oruđe kojim je pravio vatru pohranili su u škrinju i spremili na skrovito mjesto. Potom Veliki svećenik odluči napisati priče o životu Svetog Izumitelja. Postade to ubrzo Sveta knjiga u kojoj je veličina Izumiteljeve ljubavi i duha služila kao primjer za nasljedovanje i kojom su se veličala Njegova slavna djela. Tako Njegova nadnaravna priroda postade člankom vjere. Autoratitavnim tumačenjem značenja Njegovih riječi i važnosti Njegova sveta života i smrti, svećenici su se pobrinuli da Knjigu baštine i buduća pokoljenja. Pri tome su bez imalo milosti okrutno kažnjavali sve one koji bi se usudili zastraniti od njihova nauka.
I tako su ljudi posve zaokupljeni svojim vjerskim zadaćama i naučenim ritaulima potpuno zaboravili kako se pravi vatra...
Post je objavljen 14.01.2009. u 18:55 sati.