Tamno crvena tekucina se slijeva niz hladne, grubo obradjene blokove betona. Rasjeceni obraz je jedina topla tacka na mom tijelu. Krv se vec zgrusala, mozda budem imala srece pa mi jos jedna kapljica ugrije oprhlu usnu.
Mislim da cu zaspati, bol je vec odavno nestala, samo je hladnoca tu. Ne razumijem, inace nije ovako hladno u martu.
Kisa pada. Volim taj zvuk odbijanja kapljica od asfalt. Mislim da umirem, steta nisam znala da ce ovako biti, mogla sam nekako proslaviti zadnji dan zivota. Ne znam kako sam dospijela ovdje, oci su mi mi otvorene tek centimetar, a i maglovito je, od suza.
Ne placem, nikada to ne radim, barem ne bez dobrog razloga. Osjetim kako mi dusa napusta tijelo, vec sam iskrvarila. Steta, nisam se stigla oprostiti.
Tamna sjena, i blagi nalet vjetra sa tim mirisom bile su dovoljne da mi vrate ono malo energije koje sam posjedovala i ponovo otvorim oci. "Tu si." promrmljah.
"Uvijek sam i bio."
Znam da jesi, ali sada samo zelim da me poljubis i pustis me da odem, daleko odavde. Nema vise osmjeha, pogleda, lica, lazi, zivota. Ne zalim zbog niceg.
Taj trenutak kada si me zagrlio bio je dovoljan da spoznam da sam u zivotu imala sve, iako ti nikada nisam uspjela reci ono sto osjecam, ali opet, mozda je i bolje tako.
Post je objavljen 14.01.2009. u 18:51 sati.