Ovih dana susretali smo mnogo ljudi i "prodavali" se na razno razne načine.Često smo prema znancima iznimno ljubazni, a u društvu najbližih zijevamo, gunđamo i bijesnimo. Možda volimo misliti kako sa svima postupamo jednako, ali većina s najbližima s vremenom postaje gruba. "Nije važno", kažemo. "Oni me znaju."
Ako nas netko ne poznaje, ponašamo se velikodušno. Zašto? Ne bismo li uvjerili tu osobu da smo bolji nego što zapravo jesmo? Tko je bolji, čovjek koji je ljubazan prema neznancima ili čovjek koji je grub prema prijateljima?
Razlog za tu dvoličnost jest nesigurnost u sebe. Svi se katkad bojimo da se nekome nećemo svidjeti, da nas neće voljeti ili poštovati onakve kakvi jesmo. Zato se pokušavamo prikazati drukčijima, obično boljima. A kad postanemo sigurni da smo prihvaćeni, zbacujemo krinku.
Možda ponekad i kažnjavamo novog prijatelja zbog truda koji smo uložili kako bismo se doimali boljima.
Nije li ipak najbolji pristup opušteno poštovanje?
Post je objavljen 14.01.2009. u 15:26 sati.