Pregled posta

Govorite li bosanski?

Možda je manje poznato da sam ja, Nemanja, neveštastven, Pantokrator svih Kosmičkih i Vankosmičkih oblasti & Zatornik besova, blagoverno učinio za opismenjavanje Srba, Hrvata i Slavena gotovo podjednako koliko i Ćiril i Metodije zajedno, pa ako ćemo pravo, zacelo više no Metod, mada manje no Konstantin, onaj što je savrstno preveo Ivanov prolog s Iskoni bě Slovo, da bolje i kraće i točnije i lepše ne može da se izrekne ni u jednom jeziku sveta: da je trojedini bog to troje: iskon, bit i Slovo, da je to trojstvo jedinstveno poput te jedne rečenice, da je u jedinstvu kao sva tri njena dela koja izriču jedno te isto, da su Trojica.



Stoga mi i nije do pisanja, jer kako kaže Sv.Johnny:

Zbog čega primatima nikada
ne isključuju elektriku
oni u principu ionako rijetko čitaju
a i to što čitaju
krive stvari čitaju
pa zašto im onda ne isključuju elektriku



No vrag mi, izgleda, ne da mira, i ne mogu izdržati a da ne zabilježim misao koja mi se opetovano javljala tijekom jučerašnjeg gledanja "Armina", Ognjena Sviličića; razvit ću je polako, pred vama, gotovo neopazice, no prethodno, da vas podsjetim, prepričat ću ono bitno riječima treće osobe, jedne od brojnih recenzenata/tica filma, kako mi se ne bi prigovorila pristranost:

"Armin" je priča o dječaku (Armin Omerović) koji sa svojim ocem Ibrom (Emir Hadžihafisbegović) iz Bosne dolazi u Zagreb na audiciju za film kojeg njemački redatelj želi snimiti na ovim prostorima. Tema filma je Bosna tokom devedesetih. Armin sa sobom donosi i svoju vjernu harmoniku na kojoj virtuozno svira od svoje sedme godine. Otac želi progurati sina kroz audiciju, dok je malom pubertetliji očevo guranje uglavnom nelagodno i napor. Osim fokusiranosti na priču, najbolji dio filma sigurno je odnos oca i sina, dirljivo i efektno, uvjerljivo odrađene uloge (možda uloga karijere prvog, a pred momkom je sigurno još mnoštvo uloga). Tišina je silno bitan dio filma. Kad ulovite kadrove nijemih lica, puno je više rečeno nego tokom dijaloških scena.

Evo što o tim dijaloškim scenama kaže sam autor, Ognjen Sviličić:

NN: Film ima vrlo malo dijaloga, uglavnom se sve govori ekspresijama lica. Zbog čega je to tako?

SVILIČIĆ: Meni se čini da ljudi, kada žele nešto reći, to ne kažu nego čuvaju za sebe, ali to žele pokazati. Ne vjerujem filmovima u kojima ljudi govore o onome što osjećaju, jer mi govorimo nešto sasvim drugo, a osjećamo sasvim treće. Jer da bi osjećaji izbili u prvi plan, skratio sam dijaloge, htio sam da rade, a ne da govore. Emir i Armin su za svaku situaciju imali cijeli niz neizgovorenih rečenica, koje misle, a ja sam htio da se to što misle vidi na njima, na njihovim licima, jer neki put izgovorena riječ gubi vrijednost, neki put osjećaj, ako eksplicitno kažete, izgubi vrijednost.

Ne jednom, pisao sam o Barry Lyndonu i o briljantnoj opasci koja sažima sav smisao redateljskog angažmana u famoznoj ljubavnoj sceni koja slijedi:



koreografiranje emocija, kaže jedan od kritičara.

Savršeno točno: Kubrick koreografira emocije, i to je njegov osnovni posao u toj sceni.

Mislio sam tako tijekom "Armina" kako je Sviličić sebi nametnuo jedan jedini redateljski zadatak: filmskim sredstvima manipulirati osjećajima gledatelja.

I to je sve.



To je sve što je taj film, i, što je gore, to je uglavnom sve što čine navodno umjetnička svjedočanstva o ratu devedesetih u Bosni i Hercegovini: unosna manipulacija osjećajima auditorija.

Sviličić zna što čini: točno ono što njegov junak, Bosanac, ne želi da redatelj (u filmu) čini: ne želi film o bosanskom slučaju, o traumi toga slučaja ( iako je i taj stav fake, jer taj isti Bosanac, hinjeći druželjubivost, napija njemačkog Turčina, člana filmske ekipe, ne bi li iznudio njegovo posredovanje u pokušaju da se Armina "progura kroz audiciju".) Konačno, film se zove Armin, što je i stvarno ime njegova protagonista, pa je dopustivo kazati da je Sviličić učinio upravo ono što njemački redatelj nije mogao: snimio je svojevrstan dokumentarac o bosanskoj traumi.

Tajna te traume, navodno, ostaje izvan filma: iako Sviličić kaže da ne vjeruje riječima, on tu tajnu - u stvari trivijalni McGuffin - ipak verbalizira očevom opaskom: Nemate vi pojma!. Opasaka se naravno odnosi na Bosnu: Bosna je i opet misterij u toj izmaglici nereflektirane melankolije, i otkud bi itko - što je najzanimljivije: pa i sami Bosanci - uopće mogao znati što je to Bosna i kakav je to sevdah na dnu njene bezdane duše. Zapravo, Sviličić laže: ne samo da vjeruje riječima, nego unatoč tome što im ne vjeruje, mora za njima posegnuti. Bez njih, nema poante, barem ne ideološke. Ona psihološka ionako izostaje, kao u svim pokušajima da se beskrajni logos slavjanske duše, bila ona i bosanskokrstjanska ili moguće slavenskoturska, istraži, propita i komunicira: u tom univerzumu iskoni ne bě slovo, nikakva Riječ ovdje nije ni na početku ni na kraju, jer što je istina ove duše, i imaju li ti bezdušni ljudi ikakvu dušu, naravno da uz sva groblja Balkana mora ostati neodogovoreno. Do Ecove se lekcije o ljudima bez duše nisu uspeli, a ako su je ikada i imali, bit će da su je izgubili. Vrag će ga znati, i jedino on.

Da poštar uvijek zvoni dva puta svjedoči i prokleta činjenica da je jedini redateljski trud Ognjena Sviličića izmanipulirati gledatelja koji, u skladu s imanentnim zakonitostima ovog filma, načelno ne može ništa znati o predmetu redateljeva interesa, o Bosni, ali koji za nju i njene male tople ljude mora osjećati nepodnošljivu naklonost i simpatiju: tim bi riječima, zanimljivo je, najlakše mogli opisati i današnju hrvatsku državnu politiku spram BiH - iako se o ratu u Bosni i Hercegovini već iz pristojnosti ne diskutira, Bosance se neupitno mora doživjeti i uosjetiti kao žrtvu.



Politički korektan film.

Iako, logički nekorektan do zla boga: njegov redatelj čini suprotno od onoga što tvrdi da čini ("Armin" je film o bosanskoj traumi unatoč izričitom nepristajanju njegovih junaka da se o toj traumi film snima), sredstvima kojih se prividno odriče: da nema pojma o Bosni, gledatelj će ipak čuti, a ne samo vidjeti! Čudno je za jednog redatelja da u konačnici zaključi kako mu slika nije dovoljna, nego mora poentirati verbalno, riječima: Nemate vi pojma!, porukom koja konačno stiže na svoju adresu bivajući vraćena samom Sviličiću kao recenzija njegova talenta, kako to već u psihoanalitičkoj teoriji i praksi biva.

A u biti, nevjerojatno bezobrazno: Ta tko je Ognjen Sviličić pa da bilo kome na ovome svijetu dijeli lekcije o Bosni i Hercegovini i užasnoj tragediji koja je devedesetih snašla tamošnje ljude? Možda je pokoji njegov gledatelj i sam žrtva toga rata. Možda je poneko nešto i učinio ne bi li ublažio muke tih ljudi, barem jednoga od njih. Možda netko nešto i razumije od svega toga, no ne pada mu na pamet maroderski tržiti tu tragediju.

Ognjen Sviličić čini upravo to: svjestan amorala tog maroderstva, pokušao je napraviti film o Bosancu koji i sam nastoji Bosnu, alegoriziranu u liku Armina, ugurati u europski film, ispričavajući se Bosancima što se uopće poduzeo pokušaja da misterij razjasni.

Arminova trauma mora ostati tajnom, ona mora biti principijelno neistumačiva, ona se tako očajnički mora obraniti od ikakve verbalizacije, da bi filmova o bosanskoj traumi i dalje moglo biti: što bi svi Sviličići ovoga svijeta radili, kad te traume jednom ne bi bilo?



Stoga Arminu nije dopušten njegov acting out: ne samo da napad slijedi tijekom nedovršene pjesme, nego je sviranje harmonike samo substitut za nikad odigranu ulogu - Armin ne dopire do riječi. I to je paradoks: Bosanac ni ne dolazi do riječi, a kad mu je ponude, kao dokument njegove traume, on je odbija - Nemate vi pojma! , reći će, iako nepošteno: to se on samo ljuti jer nije dobio prigodu na filmu!

Redatelj, izgleda ironično, veli da je Armin prestar da bi tu ulogu odigrao. Hrvatski redatelj pak ne misli da je čovjek ikada prestar a da bi nam uz harmoniku istinu svoga života mogao otpjevati. Ah, te hrvatske imbecilne pijane iluzije: nema te balkanske krčme u kojoj čestiti hrvatski muž ne bi uz piće pohvatao riječi bilo koje pjesme, uz uvjet da je dovoljno tužna.

Kakav galimatijas! Ipak, ima u tom ludilu sistema: riječ se odbija u dokumentarcu, ali ne i u igranom filmu! Bosanci ne bi dokumentarac o ratu, ali bi rado ulogu u igranom filmu o tom ratu! Iako Sviličić ni izbliza nije svjestan ove konzekvence svoga djela, tako duboko uvredljive po građane Bosne i Hercegovine, vrlo je nonšalantno i dosljedno razvija: konačno, o tome se uostalom u ovom filmu i radi, kad je već Sviličiću toliko bitno da se ni o čemu ne govori, ali da se o svemu radi.

Ali ako se ne želi dokumentarac o ratu, istina te traume, zašto se želi igrani film o njoj?
Jer, "Armin" je upravo to: iako se protagonist i u stvarnosti zove Armin, ovo nije dokumtarac o Arminu, nego je igrani film u kojem Armin zaista postaje internacionalna zvijezda! Armin u Sviličićevom filmu realizira sudbinu koja mu izmiče u filmu na čijoj je audiciji uskračen za nastup.

Znači, junaci se ipak ne vraćaju u Bosnu da bi se po prvi put u svijetu djela nasmijali!?
Ipak ima sreće i izvan nje, hoću reći. Po raznim festivalima gdje ta neizreciva trauma ima još uvijek dobru cijenu, dok se još može nešto tržiti, do novoga rata, na Balkanu ili drugdje, svejedno.
Tja, što ćete, takav je život: vispreni je narodni genij i za to ovdje izmislio poslovicu o ratu i bratu, pa zašto, barem u tom smislu, Sviličić ne bi razvijao bratstvo i jedinstvo s bratskim bosanskim narodom, kad je ta njegova trauma već toliko na cijeni. Konačno, Armin će ipak dobiti svoj film, svoju jasnu ulogu, doduše ne i Oskara, što Sviličića osobito ljuti, ali svojih pet minuta slave, u Sarajevu, na FESTU ili u Nižnem Novogordu, to svakako.

Jedino, da se na kraju vratimo na početak, malo je neugodno pročitati to tako učisto, kao kameni natpis Tito ili Hollywood na nekom brdu, da je jedini posao koji je redatelj sebi u filmu zadao bio manipulirati osjećajima gledatelja! A tako je: Sviličić se još i trudi intervjuima poduprijeti tu nakanu, objašnjavajući kako ne vjeruje riječima jer da ljudi jedno misle, drugo govore, treće osjećaju, a četvrto valjda rade.

Jedino je pitanje kakvi su to ljudi o kojima Sviličić govori?
Kakvi su to beskarakterni karakteri?



Ako jesu, onda ni malo ne čudi da imaju komunikacijskih problema.
O tome je, dakle, ovdje riječ: ne samo u Arminu, nego u pokušaju da se Bosna pojasni Svijetu.
Armin, dečko u pubertetu, ima problema u komunikaciji s ocem; Armin i otac imaju problema u komuniciji s adaptiranom Bosankom u Zagrebu, podjednako kao i sa sušilom - vidi: svijet tehnike, scenografska sinegdoha za Zapad - ili kulturnim navikama i zabranama (pušenje u restoranu) ... da skratim: s cijelim Svijetom. Naizgled, jedino nema problema u komunikaciji Bosanca u Zagrebu i njemačkog Turčina, oni se prividno dobro razumiju u nesporazumu svoje babilonske afazije - pri čemu se nitko ne smije pitati a koji kurac Bosanci ne uče jezike, ili, a tko kaže da Bosanci danas protiv starozavjetnog cinizma dragoga Boga ne koriste lekcije Škole stranih jezika? - ali i to je Sviličićeva laž: riječ je o citatu znamenite scene Jarmuscheva filma "Ghost Dog: The Way of the Samurai", što Ognjena i opet dovodi u višestruko neugodnu sitauciju: cijela se teza pokazuje provizornom i u osnovi podvalom, jer ima samo (sumnjivu) estetsku vrijednost (nemogućnost posredovanja istine o ratu u BiH samo je fama neophodna redateljima koji komercijalno eksploatiraju tu tezu, pakirajući je u Zapadu prepoznatljivu filmsku retoriku i filmofilmski citat) ali ne i etičku ili političku (ako se već tako hoće, a silno se želi, zar ne?), pri čemu se razumijavanje dvojice kulturnih outsidera, onih koji su porijeklom Istočno od Raja - Turčin, Bosanac - subvertira, jer ono se ne dešava po impulsu zajedničke sudbine, moralnih veza ili orijentalnog nasljeđa, već kroz trivijalni kinotečni pubertetski citat (nevjerojatno je kako ti dečkeci ama baš ništa ne znaju o svojoj umjetnosti i njenoj povijesti osim tih recentnih facscinacija pokojim Jarmuschem; kad čovjeku usred filma o nesporazumu Balkana i Europe/Svijeta jedino na pamet pada citirati Jima Jarmuscha, onda je taj čovjek pozudano nedoučen, prilično jalov, beskrajno netaktičan i beznadežno isprazan - kad već ne možemo od njih očekivati da sami jednom snime scenu kakvoj se kod Jarmuscha dive, ne bi li priopćili svijetu barem da nemaju ni ne znaju vlastitim filmskih govorom bilo što o svijetu kazati, a ono da barem pokažu elementarno poznavanje povijesti vlastite umjetnosti, pa da nas iznenade nekakvom respektabilnom erudicijom ili evokacijom bilo čega starijeg od Arminovog puberteta). Problem komunikacije Bosne i Svijeta, kako ga vidi Sviličić, eminentno je bosanski problem, i u tome i jest problem sa Svijetom: ako mi nemamo pojma, i ako ga načelno ni ne možemo imati, onda nas s tim problemom, molimo vas, nemojte više kapacitirati, ili jebati, da nekaj ne bi bilo lost in translation.
Čak ni kad poželite Oskara, povjerovavši da Bosanci imaju pravo kad kažu: Jeb'o zemlju što Oskara nema!
Ili, kako bi rekao Halid Bešlić: Stiglo je proljeće...u meni jesen je!
Selbstverständlich.




Post je objavljen 14.01.2009. u 01:10 sati.