Za suvremenu “znanstvenu” sliku svijeta, čovjek je ponajprije eksperiment, ali rezultati tog eksperimenta uopće ne moraju pomoći čovjekovoj moralnoj, duhovnoj ili humanističkoj “prirodi”. Nemamo pojma kamo idemo, ali zato je pred nama milijun beznačajnih čudesa.
Nova teorija o nastanku svemira iz kapi slučajno prolivenog šampanjca; novootkriveni gen koji konačno objašnjava zašto ljudi nisu anđeli; nova bolest koja napada samo one koji su čuli za nju; najnoviji lijek koji iz mozga bolno uklanja ugodne ideje biljaka u nama… Uz takvu dozu nadrealnih znanstvenih otkrića čovjek se osjeća utješen i spreman riskirati - pojesti svoj neurotični sendvič za koji će tek buduća istraživanja pokazati je li bio smrtonosan. Budućnost se još uvijek smiješi na našim satovima.
Parafrazirajući gnostičku kozmologiju možemo reći da čovjekovom svakodnevicom vladaju dva boga, jedan dobri, teško dostupni, Bog Zabave, i drugi, zli tvorac te svakidašnjice, Bog Dosade. Čovjek se toliko boji te dosade da će zbog toga radije biti zao i zanimljiv, nego dobar i dosadan. U tom strahu izmislio je i budućnost, sadašnjost mu je naime bila pretijesna – u njoj se na jednome mjestu uvijek događala samo jedna (obično dosadna) stvar. U budućnosti se, pak, bezbroj stvari može događati istodobno, jer joj nije potreban prostor. To je kao da odjednom nabavite satelitsku antenu za hvatanje 500 vremenskih kanala. Budućnost je dakle, u povijesti čovječanstva prvi poznati oblik satelitske televizije, tj. satelitskog vremena. U budućnosti se naime, napokon moglo vidjeti ono čega još nema, i čega možda nikada i neće “biti”, ono što nije “ovdje” i što se ne događa samo “nama”.
Ono što su danas medijske zvijezde, kao čuvari praga naše žuđene budućnosti, to su nekada bili proroci i vidovnjaci - kvalificirani, fascinantni prijemnici satelitske budućnosti koji su svojim pornografskim najavama budućih događaja na svijest ljudi djelovali onako kako danas na ono što je od te svijesti ostalo djeluju tv-zvijezde – zanosili ih, strašili, ljutili i razočaravali. Budućnost jednostavno, automatski stvara nišu u kojoj cvjeta posebna vrsta ljudi za koju se misli da o budućnosti može reći nešto više ili bolje od drugih, običnih pušača vremena. Aktualna New Age-literatura buja upravo takvim, tradicionalno poznatim vidovnjacima koji najavljuju ciklone i anticiklone individualne i kolektivne povijesti. Znanstvenici pak ne pridaju takvim abrakadabra-vizijama vjerodostojnost, ali, ups, takvi ljudi u budućnost uglavnom samo ekstrapoliraju ono što se upravo događa oko njihovih epruveta i kompjutora, tako da ćete u njihovim najavama budućnosti zapravo vidjeti onu žvakaću koju su uzeli jutros – samo sada napuhnutu u balončić.
Mormoni svaki čas mijenjaju datum smaka svijeta, tj. čim se prethodno najavljeni datum pokaže pogrešnim – kako bi članovi te crkve imali što iščekivati. Sam datum, kao egzaktna povijesna činjenica, nije bitan. Na sličan način budućnost najavljuju i sekularni proroci; ako pogriješe, nikome ništa, nema frke, najavit će ubrzo oni nešto drugo. Samo proročanstvo ni ovdje zapravo nije važno. Važno je da nas nešto čeka, pa je ponajprije riječ o cikličnom inženjeringu iščekivanja, marketingu nade i privlačenju pozornosti mogućih sponzora koji bi na kraju trebali keširati lovu za određeni projekt budućnosti. Ipak, trepnete li danas okom, možda propustite neku znanstvenu revoluciju ili socijalno-nadrealističku mega-dramu. Revolucionarne se novine danas smjenjuju poput tv-serija, i postaju manira, i nešto očekivano, što se jednako može i preskočiti, jer će se već uskoro početi prikazivati nešto novo. Stalna suvremena promjena paradigmi naime ne služi tome da sebi, svojoj djeci i hrvatskoj Vladi lakše, bolje i dublje objasnite svijet, ili tome da prepoznate smisao osobnog ili općeg postojanja, ili ako hoćete, općeg nestajanja. Neke su od tih serijskih revolucija zanimljive i obećavajuće, neke dosadne i prekomplicirane, neke zastrašujuće, ali u gledatelja uglavnom izazivaju površnu, prolaznu identifikaciju, popunjavajući mu vakuum slobodnog vremena, ili pak stvarajući oko njega opći dojam zujanja koje postaje zamorno i predvidljivo, ili uzbudljivo i poticajno - ovisno o temperamentu promatrača. Poput glumaca tv-serija, nove znanstvene revolucije u običnih gledatelja potiču ponajprije tračerske komentare i seksualno-dokoličarske maštarije.
Za suvremenu “znanstvenu” sliku svijeta, čovjek je ponajprije eksperiment: budući da nema apsolutne, metafizičke biti čovjeka i svijeta, možemo “čovjeka” podvrgnuti tehnološkom, kulturnom, socijalnom i kozmološkom eksperimentu, te strpljivo čekati i vidjeti što će od svega toga ispasti, brinući, dok se sve to krčka, o usput eksplodirajućim etičkim pitanjima, u nadi da sam eksperiment naravno, ipak neće otići u frankeštajnovsku vražju mater. Iako joj izdaleka nalikuje, ne radi se ovdje o pustolovini. Naime, pustolovine su uvijek više-manje spiralni fraktali: junak kreće na put koji gotovo uvijek ima putanju povratka - njegovu dubljem, intenzivnijem, ili čak pravom jastvu. U eksperimentu međutim, nema takvoga osiguranog djelovanja i zajamčenoga, ludo-otkačenog smisla koji nas stravično i utješno obgrljuje; prije je riječ o inženjeringu i banalnoj, statističkoj neizvjesnosti. Rezultati tog eksperimenta uopće ne moraju pomoći čovjekovoj moralnoj, duhovnoj ili humanističkoj “prirodi”. Ako se pokaže da ovo ili ono može biti, ok, super - i to je to. To je pokazatelj fatalnog nedostatka imaginacijske vizije suvremenih vodećih umova čovječanstva i istodobno, njihove beskrajne dosjetljivosti u području sitnica. Nemamo pojma kamo idemo, ali zato je pred nama milijun beznačajnih čudesa.
Zoran Roško
P.S.
Prije pet, šest godina pozvao sam Roška da bude kolumnist u časopisu u kojem sam tada bio urednik. Ovo je bila prva i ujedno posljednja kolumna koja nikada nije ugledala svjetlo dana samo zato što jedan konzervativni poslovni mjesečnik nije mogao provariti rubriku koju je autor nazvao "Depilacija mozga". Priznajem, ovakvo je štivo možda ipak bilo prezahtjevno za tu publiku, ali barem sam ga pokušao uvaljati. Zoran Roško je objavio odličnu teorijsku knjigu
Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (Naklada MD, 2002), glavni je urednik Zareza itd. Jedna dobra frendica me upoznala s njim još davnih dana.
Isprva sam mislio da je derpe, ali onda su me naša intimna druženja uvjerila u suprotno.
Ocjena Roška kao takvog:
5/5
Post je objavljen 13.01.2009. u 20:16 sati.