evo, došla sam, nije bilo teško.
Svaki dan, svaki dan se moram mučiti.. naviru mi sjećanja.. ali od čega, ne žele reći. Želim progovoriti želim da me netko čuje i čuo bi, ali ja to ne mogu. Kako bi me mogli razumjeti kad ni ja ne znam zašt imam taj osjećaj.
Izađem van i svaki dan mi je ist, iako nekad živim punim plućima, što će mi to; mogu si svašta priuštit, što će mi to - ja nemam sebe. I lost me. Jednom sam se doselila u ovo --- mjesto, ali otkud sam došla, jer znam da ona s kojom živim nije ona s kojom bi trebala... Super smo si ali može mi bit sestra..vjerojatno nema potrebe da se žalim, imam život za čiju trećinu bi mnogi dali svoj!!!
Ali, nemojte. Ni pomisliti, svi koji ne razuijete. Uz nju, imam samo jednog pravog prijatelja. Poznam ga dugo i da njega nema potpuno bih se izgubila. To bi mi bilo 2. put u 10 godina. Ne, nisam luda i ako tako misliš nisi kriv(a), samo izađi prije nego je prekasno.. =(.. Kome se živi? Ja imam vjeru i ona mi pruža štaku upornosti, alimoje noge su još uvijek tu da bi me pridržavale kako valja, i kad tako mislim, onda nastavljam. Vidjela sam i upoznala toliko svega, i ostavula dojam upravo sebe, ali vedre sebe. Ali kad dođu ovakvi dani, kad nema ama baš ničeg da prekrije ovo godišnje doba i ostavi privid, e onda je ovako. A tad zima nije fora..
Imam jo štoga za podjelit s "vama", ako vas ima, ali * sat me tjera. jednog dana ću zaustavit vrijeme. a i ne moram. svijet može čekat ali ja to ne želim i opet sam ja kriva. No ja dobre ljude ne želim mučiti, tako ni vas. javim.
so long.
Post je objavljen 13.01.2009. u 15:10 sati.