Otvaram Word.
Preda mnom bliješti prazan bijeli papir.
O čemu da pišem? Ne znam.
Sjedila sam za svojim stolom i osjetila odjednom potrebu da nešto napišem. Štogod to bilo.
Danas sam konačno nešto shvatila.
A to je da sam se cijelo ovo vrijeme, svih ovih nekoliko godina tokom kojih sam mislila da znam što radim radila sve krivo. Gotovo sve. Sada, kada se na trenutak zaustavim, okrenem i posegnem u svoje sjećanje, ponovo zadirem u uspomene koje su mi se tako urezale u pamćenje, tek sada shvaćam koliko sam puta pogriješila. Koliko sam puta odabrala krivi put, koliko sam puta izgovorila krive riječi, koliko sam puta odabrala krivu stranu.. Koliko bih toga željela ispraviti. Koliko bi mi bolje bilo da sam tada, dok sam donosila te odluke mogla sve sagledati iz ove perspektive, sa distance i hladne glave razmisliti o svemu. Ne povoditi se za trenutnim naletima osjećaja, porivima, bijesom...
Tek sada shvaćam u kolikoj sam mjeri sama kriva za sve ono zbog čega žalim. Za gotovo sve sam sama kriva. Nepromišljenost, naivnost, glupost.. Sve su to dijelovi slagalice koja se zove moj život.
Želim krenuti ispočetka, ponovo, izbrisati sve ono loše iz prošlosti i pamtiti samo sretne trenutke. Ali da bih to mogla, moram opet pogledati iza sebe, uočiti pogreške i izvući pouku iz njih. Jer pametan čovjek istu grešku radi samo jedanput.
A savršena je prilika za to Nova godina.. I neka fiktivna nova stranica u životu koju sada otvaram.
Prva stvar koju želim promijeniti je moja komunikacija s nepoznatim ljudima.
Toliko sam sramežljiva. S vremenom se to ponešto poboljšalo, ali i dalje.. Sva sam opuštena i svoja kad upoznajem nove ljude, ali ako mi se nekim slučajem netko sviđa.. Tu nastaju problemi.. Koliko sam puta te zadnje godine u osnovnoj prošla kraj Njega i okrenula glavu. Kao da ga ne vidim. Kao da ga ne želim vidjeti. Kao da ga ne želim pozdraviti. Kao da mi ništa ne znači.
Dok se u meni zapravo odvijalo toliko toga. Koliko sam puta zbog toga bila krivo shvaćena.
Patila sam za njim više od godinu dana. Cijeli taj 8. razred... I on je priznao da nešto osjeća prema meni. Bila sam tako sretna. A onda je sramežljivost nadvladala razum.. I tako je on mislio da me ne zanima.. Da postoji netko drugi. I potpuno je sve krivo shvatio. Ali ja to nisam znala. Cijelo sam se to vrijeme pitala što se to s njim događa, zašto se ponaša tako čudno. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je stvar u meni. Da ja griješim. Saznala sam to tek kasnije. Kada je ionako bilo prekasno. I tada kreću one što-bi-bilo-da-je-bilo priče. I lupanje glavom o zid. Ponekad čak i doslovno. Znate li onaj osjećaj kada vas nešto unutra tako strašno kopka i ne možete prestati misliti o tome zašto ste to napravili, zašto je ovako, a ne onako..
Ono što sam naučila je da je sve prolazno. I da ne gajimo svi za svakoga jednake osjećaje. I da svi osjećaji nisu jednako snažni.
I da se sve, ali ama baš sve, može promijeniti u samo jednom trenutku.
I još samo jednu stvar. Dug je to pad od Sedmog neba do surove stvarnosti. A pad je bolan. Za jedan trenutak misliš da je najsretniji u tvom životu, a onda se desi nešto, neki mali klik i sve krene nizbrdo, kao u crtićima kada glavnom liku odjednom padne klavir na glavu. Samo što u stvarnom životu ne ozdraviš za 5 sekundi.
Druga stvar koju sam shvatila- svi smo mi tako mali i nebitni.
I svi smo mi zaokupljeni sami sobom kao da smo jedino biće u Svemiru. Kao da smo izašli iz one slikovnice „Pale sam na svijetu“. Kao da drugi ne postoje. Drugi sa svojim mukama, brigama, ljubavima i problemima.. Dovoljno je da samo letimično prolistate neki teen časopis.. Sve je puno „ogromnih“ problema.. „Frendici i meni se sviđa isti dečko“, „On me ne zamjećuje“, „Starci su mi smanjili džeparac“. I onda pogledaš Dnevnik. Ubijeno 900 ljudi u Izraelu, među njima većinom djeca, u Africi svaki dan umru deseci tisuća djece od gladi, klinci u domovima nemaju novca za školu.. I ja sam kao u bedu.
MA OTKUD MI PRAVO?? Kako se usuđujem jadati okolo. Neam nikakvih problema u životu. Prolazim s 5.0, starci me puštaju van kada i kolko hoću, imam sve što mi treba, svaki dan pun stol hrane, vode me svuda, kupuju mi mobitele, tenisice.. I onda se ja živciram jer me neki tamo nije pogledo i jer sutra pišem biologiju..
Pričam trenutno s jednim dečkom s Tajvana. Upoznali smo se prek Face-a pa kao neš na MSN-u pričamo na engleskom. Ja onak tam neke zbedirane osobne poruke pišem, ono tipa „ou jao katastrofa sam, koji je on kreten“ i onda mi dođe dečko i kaže da mu se stara opija, da ga stari ne priznaje i nikad ga u životu nije vidio, da ne ide u školu jer se boji jer svakih par dana izbodu nekog klinca na igralištu.. I onda on mene pita kako sam i šta mi znače moji tužni smajlići u osobnoj. Sa knedlom mu u grlu kažem da ne znam. I stvarno ne znam. Tada shvaćam kako se glupo i djetinjasto ponašam. Koliko sam egocentrična osoba. Otkud mi pravo da se jadam. I da se tu neš žalim. A ne znam ni šta je život, ni šta su brige.
Dobro je rekao tatin frend „ Najljepše je sa 16. Ni pameti ni brige.“ Starci ti sve daju na pladnju, sve što trebam je protegnut papke do škole.
Treća stvar koju želim izbaciti je prežvakavanje pogrešaka. Ništa nije savršeno, sve ima dvije strane. I naravno da je sve moglo biti bolje i ljepše i lakše. Ali nije. Možda jednostavno nije trebalo biti tako. Možda sam trebala nešto naučiti. Želim naučiti prihvaćati stvari onakve kakve jesu. I želim svaki dan ustati sa osmijehom na licu misleći „Danas je novi dan, sve su opcije otvorene. Sve je moguće.“ Želim vjerovati u čuda, jer ona se događaju. Možda ne svima i možda ne svaki dan, ali čuda postoje. Tko kaže da me sutra ispred škole neće dočekati Edward naslonjen na svoj novi Volvo. Heh.
Ta me saga (Twilight) nagnala da počnem vjerovati u čuda. Iako mi se možda nije dosad desilo ništa takvo. Vjerujem da me shvaćaju svi oni koji su pročitali Sumrak i ostale nastavke.
Želim naučiti razlikovati važno od nevažnog. Želim na taj način odjeljivati sve. Na ono što me treba zaokupiti i zabrinjavati i ono što trebam u početku zaboraviti. Bilo bi mi lakše da sam oduvijek to radila. Jer koliko god mi to nijekali, naš je horizont užasno uzak prostor. Kad se zagledaš u jednu travku ona ti može postati cijeli Svemir. Zaokupiti te. I ako se zagledaš u nju , možda se u nju zaljubiš i zanemariš sve ostale travke na livadi, pa čak i cvijeće koje je toliko primamljivije, ljepše i bolje od te obične jadne travke.
Tako nas jedna travka, jedan mali problem, oku nevidljiv može zaokupiti. I to toliko da ne zamijećujemo ruže- prave, velike probleme.. Sve dok se nešto ne desi.. Dok ne zapuše vjetar.. A tada je kasno.
Želim se smijati od srca. Ne misliti toliko o tome što će ljudi misliti.
U prvom redu želim naučiti kako se veseliti malim stvarima. Kada pogledam u tmurno sivo nebo, želim vidjeti onaj komadić plavetnila, komadić vedrog neba, a ne sve one sive oblake koji ga okružuju sa svih strana.
Kao i probleme, želim i ljude oko sebe podijeliti na one kojima trebam posvetiti svoju pažnju, dati im svoju ljubav i povjerenje od onih koji toga nisu vrijedni. Još sam mlada i naivna, i priznajem da često previše vjerujem u ono dobro u ljudima. U ono dobro se dobrim vraća. Ali već sam se previše puta uvjerila da ta poslovica ponekad jednostavno ne vrijedi. No, ipak. Ako pomognem nekome, ne želim to raditi samo zato jer želim da i on pomogne meni kada će mi to biti potrebno. Nisam takva osoba. Često čujem onu „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“ no uvjerila sam se puno puta na vlastitoj koži da je onaj koji je jednom na tebe baci kamen u stanju na tebe baciti još pokoji kamen, neovisno o tome gađaš li ga ti kamenom ili kruhom. Mislim da ne valja biti predobar. Jer takvi ljudi često nastradaju. Upravo zbog vlastite dobrote. I vjere u ljude. A moraju shvatiti da nismo svi jednaki. I ne znamo svi cijeniti sve stvari na način kako bismo trebali.
Shvatila sam da je Vrijeme najmoćnija sila. Ono uvjetuje sve. Željeli mi to ili ne, s vremenom se mijenja sve. Pa se pitam „ Why do all good things come to an end?“ Da nema tih loših trenutaka, tih loših epizoda, kako bismo onda uopće bili sretni. Tada nas ništa ne bi moglo razveseliti. Zato nama, koji imamo puno, treba puno više da bismo bili sretni nego onima koji imaju malo. Neko bi dijete u Africi možda bilo presretno da dobije koricu kruha, a mene cijeli kruh ne može razveseliti. (Osim ako je svježe pečen kukuruzni)..
Do slijedećeg posta
Sretno.
Post je objavljen 12.01.2009. u 22:40 sati.