drage mlade curice, sa svojih 23 i kusur godina usudim se tvrditi da je ona stara "prva ljubav se nikada ne zaboravlja" istina. ali ima tu mnogih preinaka u toj svjetskoj istini. "smrtno" sam se zaljubila sa svojih 13 godina. pisala sam mu pjesme, patila, plakala, mastala. bio je u svakome mome snu i velikom djelu mojih misli. kada bih mislila o njemu tako me je nesto boljelo u srcu da je ponekad bilo neizdrzivo. kada bih ga vidjela bio je to vrhunac mojoj sreci, a da ne govorim o razgovoru. imala sam srecu u nesreci, bio mi je prvi susjed, i bila sam optuzena na to da ga gotovo svaki dan vidim.kada bi mi se god obratio to je za mene bio poseban trenutak srece koji je nemoguce opisati. i svaki njegov mali znak paznje prema meni bio mi je kao putovanje u raj. nista mi drugo nije trebalo sem njegove blizine. voljela sam ga. tako sam barem tada mislila.
dozivjela sam ga kao nesto veliko u svome zivotu, kao nesto vjecno i puno godina sam i dalje gajia nadu da ce se nesto promijeniti.
bila je to nesretna prva ljubav, takve su valjda sve te famozne prve ljubavi.
trajala je ta agonija do pred godinu dana. skoro punih deset godina. naravno, imala sam i druge male ljubavi u medjuvremenu, ali on je bio taj koji bi uvijek na kraju ostao kao najveca rupa u meni. bez obzira sto sam otisla u drugi grad, i vidjala ga jednom godisnje, opet bi se pojavio sjaj u mojim ocima kada je bio prisutan. pa cak i taj jedan, jedini dan u godini.
zao mi je sto to moram reci, ali curice moje, gotovo sve ste osudjene na koju godinu patnje. to je vrijedna skola koju valjda sve moramo proci. vrijedna je zato sto nas ojaca i natjera nas da prvenstveno cijenimo sebe.
da... ono sto sam u biti htjela reci...
ovaj Bozic sam ponovno bila doma, i ponovno sam ga vidjela na pet minuta. i znate sto? prvi puta se u meni nije nista prelomilo. dapace, slatko sam se nasmijala i vidjela kako je zapravo ostario. stisnula sam svoga dragog cvrsto ispod ruke i u sebi zahvalila Bogu na onome sto sada imam, i sto su stvari u biti ispale bolje nego sam ocekivala.
osjecaji s godinama ceznu, a trenutak kada znamo da ih vise nema je taj kada oprostimo.
naravno da ga necu zaboraviti, ali ne na nacin zato sto osjecam nesto. necu ga zaboraviti kao osobu koja stanuje do moje kuce i osobu uz koju sam prakticki odrasla.
Post je objavljen 12.01.2009. u 18:29 sati.