Već neko vrijeme pokušavam moliti neke od časova, Jutarnju i Večernju molitvu Crkve - Časoslov!
No ta moja nastojanja da molitvu učinim početkom i svršetkom svakog dana često nisu baš tako uspiješna. Istina, bilo je dana kada bi se dizala 15-ak minuta ranije nego inače kako bi posvetila te minute i čitav dan Bogu i to baš u molitvi Jutarnje, dana kada navečer ne bi imala mira dok ne bi izmolila Večernju.
Ali nažalost, mnogo mnogo je više bilo onih kada bi doslovno preletila preko tih psalama i hvalospjeva ili još gore, kada bi zaboravila ili namjerno zbog umora i sličnih isprika odlučila preskočiti izmoliti molitvu toga dana, časa.
Ponekad su mi neki psalmi malo daleki, strani, čudni, a himni nejasni. Često mi se se čini sasvim nemogućim pobuditi u sebi i onaj najmanji dijelić raspoloženja; slavljenja, vapaja, hvaljenja, radovanja, kajanja... koje nam psalmi žele nametnuti. Bit će zato jer sam još jako daleko, predaleko od toga da shvatim dublji smisao, da uđem u tu molitvu.
Neizostavni dio brevijara su i antifone kao i molbenice odnosno prošnje. Tu su i biblijska čitanja, ona uz psalme, bar meni, daju posebnu čar molitvi Časoslova!
Vjerujem da će svatko tko se ikada okušao u molitvi Časoslova priznati da je najlijepše Časoslov moliti u zajednici, ako ništa drugo, barem u dvoje. Ta molitva časova je molitva čitave Crkve. I baš ta pomisao, da u toj molitvi nismo sami već da mnoštvo drugih, napose redovnika ali i ostalih vjernika moli iste himne, psalme i hvalospjeve daje toj molitvi nekakva krila, dodatnu snagu svakom od molitelja.
Iako tako često, što zbog slabe koncentracije, što zbog nerazumijevanja, što zbog prevelike žurbe... ne uspijevam osjetiti bit te molitve Crkve, Časoslov mi se nekak polako, od trena kada sam se prvi puta sa njim susrela na framaškim susretima, počeo sve više urezati u srce...
Post je objavljen 11.01.2009. u 21:47 sati.