Odrastao sam u ateističkoj obitelji i od kako znam za sebe učen sam da nema Boga. S obzirom da mi je mama nastavnik biologije učen sam da je darvinizam jedina teorija koja je ispravna. Tako sam rastao i nisam nikada čuo za riječ Bog. A kada bih je čuo, ne bih imao predstavu o čemu se radi. Otkad pamtim znam da je u mome dječjem srcu bila mržnja, a u duši jedna ogromna praznina koju sam dopunjavao raznim nestašlucima, razbijao bih, tukao se, htio da se igra oko mene. Tako sam rastao i time postajao sve gori. Iako su me moji učili da to ne činim, ja sam i dalje bio sve gori. Točno, jednom sam pokušao poslušati ih, ali to je bila gluma i opet sam nastavio jer unutra nisam bio ja. U dvanaestoj sam postao skinheds i mrzio sam sve ljude koji nisu hrvati. Posebnu mržnju sam imao prema romima s kojima sam se tukao i koje sam često sam napadao i vrijeđao. Govorio bih im:"Crni gade" ili tome slično. U trinaestoj sam imao svoj prvi seksualni odnos sa mojom rođakom, a kasnije to se nastavilo u četrnaestoj. Negdje u zimi 2000. godine čuo sam glas koji me zvao imenom. Prvo što sam pomislio jest da ludim. Međutim, glas je bio jasan i tako divan i blag. Odgovorio sam tada u nevjerici: "Bože, Ti ne postojiš, volim što ovako živim, ostavi me!" Brzo po tomu sam rekao roditeljima koji su me proglasili umišljenim. Nisam se odazvao na poziv. Nekoliko mjeseci kasnije u proljeće opet sam počeo slušati poziv. Videći svoj život i obrativši pažnju na taj divni glas koji me je zvao, ja sam se odazvao rekavši:"Da Bože, Ti postojiš!" Od tog trenutka sam osjetio radost i mir u srcu i moj život se počeo mijenjati. Prestao sam slušati "dead" glazbu, napadati. Đavao je međutim opet napao odvukavši me u religiju (Katolicizam) gdje sam počeo moliti Mariju, svece... čak sam za spasitelja primio Sv. Antu. Bog je dao da do mene dođe Biblija i poticao me je da primim Isusa, a ja sam rekao :"Primio sam Sv. Antu!" Opet sam počeo osjećati prazninu i nemir, htio sam da se vrati onaj divni osjećaj, molio sam Boga. Od katolika sam otišao pravoslavcima misleći naći mir, ali ga ni tamo nije bilo. Sve je bilo kao i u katolicizmu, religija i nemir u srcu il pak lažni mir. Međutim na Uskrs, prvi dan, 2002 godine Gospodnje na TV je bila evangelizacija, Bog me dotakao i ja sam primio Isusa u svoj život. Mir je nadilazio svaki razum i dan danas ga osjećam, sad sam spašen! Haleluja! Nekoliko mjeseci poslije upoznajem propovjednika koji me upućuje u zajedništvo, u Evanđeosku crkvu u Tuzli. Propovjednik se zvao Cvjetko Kojić. Otišavši tamo ja sam upoznao mnogo braće i sestara. Da, sad živim novi život u Kristu, spašen sam, praznine više nema, a mjesto nje sad je u mome srcu mir i radost koji nadilaze svaki um. Sad studiram i živim jedan divan život u Kristu.
Oliver
Post je objavljen 11.01.2009. u 20:19 sati.