Rođena sam u sretnoj i velikoj obitelji. Od malena sam išla u Crkvu, što je čak prešlo u naviku i tradiciju. Nisam si mogla zamisliti nedjelju bez Crkve…
Sve u mom životu bilo je super dok nisam doživjela prvu veliku bol… Kada sam imala 10 godina, umro mi je tata, od srčane bolesti… Nekako se sve tada promijenilo. Osjećala sam prazninu u svome životu. Pitala sam Boga: «Zašto? Zašto baš moj tata?» … ali nisam dobila odgovor…
Nakon par godina, počele su se događati još gore stvari u mom životu. U razdoblju puberteta u meni se pojavila još veća praznina. Nekako je sve krenulo nizbrdo…
Bilo mi je teško kada su mi na sistematskom pregledu rekli da imam iskrivljenu kralježnicu. Doktorica je rekla da nije ništa strašno, ali kroz nekoliko mjeseci nakon toga, nakon raznih pretraga, došla sam i do doktora u Zagrebu koji mi je rekao: «Moraš na operaciju. To ti je jedini izbor koji imaš, ako želiš ispraviti kralježnicu!» Osjećala sam se grozno. Nisam znala što da radim. Bilo mi je grozno misliti i prihvatiti operaciju… jer tata je umro nakon operacije…
Tada sam se i dosta svađala sa sestrom. Za bezveze. Oko kućanskih poslova… Nisam voljela raditi što mi je rekla. Te svađe su bile grozne. Derale smo se i stalno svaka vukla na svoju stranu. Svađe su nekad bile skoro svaki dan, nisam imala mira…
Upisala sam srednju turističku školu, ali smo sestra i ja odlučile da ćemo ipak krenuti u srednju glazbenu. Ispisale smo se na polovici godine i pripremale se za upis u glazbenu. Bio je to veliki rizik. Ako ne upišemo glazbenu bila bi sramota ići ponovno u prvi razred… Tada je mama vršila pritisak na nas dvije. Nekako sam bila izgubljena u svemu tome. Od profesora nismo imali najbolju podršku što se tiče upisa u glazbenu. Stvarno sam mislila da ću morati ponovno upisati prvi razred u turističkoj…
Nekako sam uvijek mislila da nemam sreće… Tako je bilo i u ljubavi. Možda zvuči smiješno, ali to mi je bilo najvažnije. Htjela sam ipak osjetiti da me netko voli. To je bila najveća praznina u mom životu. Sviđali su mi se dečki iz Crkve s kojima sam htjela ozbiljnu vezu. Bilo bi sve lakše da tu nije bila moja sestra blizanka. Od malena, dečki koji su se meni sviđali, obično su se ti dečki zanimali za nju! Bilo je grozno gledati kako dobiva e - mail od dečka koji mi se sviđa, kako gleda na nju, priča s njom, a ja sam u nekom malom kutu… Bila sam ljubomorna na nju. Nije mi bilo jasno zašto je ona svima bolja, ljepša i slađa… to me je dovelo do samog ruba! Počela sam govoriti i misliti o sebi sve najgore! Mislila sam da me nitko ne voli zbog moje iskrivljene kralježnice… Bilo mi je grozno. Mislila sam da sam ružna… Iz dana u dan, pitala sam se: «Tko će me ikada voljeti?… Da li će me itko ikada voljeti?»
Nije mi ostajalo ništa drugo, nego da zatražim Boga pomoć! Molila sam se: «Bože ako stvarno postojiš, molim te pomozi mi i dat ću ti svoj život!» Neko vrijeme samo mi je ta rečenica bila u mislima! Druge riječi za molitvu nisam našla! Ja stvarno nisam više znala što da radim sa svojim životom… Sve je bilo stresno i «gušilo me je»!
Nakon nekoliko mjeseci počela sam osjećati mir u srcu, nekako se je cijela situacija smirila i krenula na bolje, pa čak do dan danas… Idem u srednju glazbenu, sa sestrama imam dobar odnos, imam dečka koji me voli i što je najvažnije – osjetila sam pravu Božju ljubav! Svakog dana je sve više osjećam!! Shvatila sam da nije važno što ja mislim, nego što Bog želi u mom životu! Još uvijek imam iskrivljenu kralježnicu, ali sada mi to nije toliko važno, znam da me Bog voli takvu kakva jesam. Njegovo sam dijete! Ništa mi nije važnije od toga! Shvatila sam da mi je Bog dao nevolje kako bi ga tražila! On me je oblikovao poput gline! Bilo mi je teško, ali sada sam sretna što sam sve to prošla jer sam upoznala pravoga Boga! Često puta sam bila ljuta na Boga, zbog svih problema… Pitala sam se «Zašto?» ali sada znam da je sve to bilo s razlogom… da prihvatim Božju ljubav i Njegovog Sina kao svoga spasitelja!
Post je objavljen 11.01.2009. u 20:11 sati.