Zovem se Danijel i imam 22 godine. Prva iskustva s Bogom sam imao prije 3 godine a potpuno obraćenje prije 3 i pol mjeseca. Kao malo dijete nisam imao nikakva osobita iskustva s Bogom. Moji roditelji nisu baš bili pobožni iako su kršćani sa svim sakramentima. Tata je bio i donedavno ateist, pa sam i ja odrastao u takvom okruženju. Iako nisu držali nimalo do vjere Božić, Uskrs i ostali blagdani su se slavili više iz tradicije nego pravog smisla i vjere nastojali su da i ja idem na nedjeljnu misu. Kao dijete ja sam to doživljavao kao obavezu, a ne pravi smisao. Iskreno nisam niti vjerovao ili bar tako mislim... Koliko se sjećam nakon što sam primio prvi sakrament Svete Pričesti nakon toga moji odlasci u Crkvu su bili sve rjeđi i pošto sam to doživljavao kao obavezu prestao sam ići, a moji roditelji me nisu ni prisiljavali na to ako nisam htio. Kad sam bio stariji u osmom razredu nisam imao volje niti poći na vjeronauk za Krizmu tj. Potvrdu. (Sad sam i na neki način i sretan zbog toga što ću se sada Krizmati kao obraćenik u Duhu i primiti prave Duhovne Darove, a ne kako je to po tradiciji sada. Da se napravi velika gozba i da se dobije što više materijalnih darova, a da nitko ni ne zna pravi smisao Potvrde). Mogu reći da sam u djetinjstvu i pubertetskom razdoblju svog duhovnog života bio duhovno mrtav.
Prije malo više od 3 god. počele su se dešavati i nama strašne situacije velikih svađa između sviju nas u obitelji u toj mjeri da smo i sami posumnjali da tu nešto nije uredu i da je to nadnaravne prirode. Sve je to bila posljedica prokletstva u kojoj je naša obitelj bila. Sada smo svjesni da je nažalost naš obiteljski život bio prožet sa tom mračnom silom (svađe, poslovni krah dvaput doživljen, saobraćajne nesreće također više puta, nervoze, bolesti, tatina depresija...). Opet, nažalost tražeći pomoć otišli smo još više u ponor (više iz neznanja i okrenuti od Boga) kod vračara i iscjelitelja. (sada sam svjestan da nas je tada Bog sačuvao od još većeg zla). Ali na kraju smo ugledali svijetlost na kraju tunela time što su nas jedni prijatelji uputili kod prave osobe tj, dobroga svećenika duhovnika Ivana Šeše i on je najviše zaslužan za spas naše obitelji od sigurne propasti.
Od tada smo se okrenuli Bogu i od tada je sve krenulo na bolje ,naravno. Roditelji su se i Crkveno vjenčali i na našu obitelj vjerujem je počeo silaziti Božji Blagoslov. Prečasni Šešo nas je doveo na pravi put i tada u to vrijeme sam počeo biti znatiželjan, htio sam saznati više o Bogu tj htio sam ga na neki način upoznati i nabavio sam si Bibliju i znatiželjno počeo čitati. Čitao sam Stari Zavjet, ponajviše knjigu mudrosti, Siraha, Mudre izreke, što mi je bilo jako poučno i zanimljivo, Daniela, Joba, Psalme. Kad sam počeo čitati Evanđelje tada sam sa srcem povjerovao u Isusa. To sam nastojao prihvatiti i htio sam početi ići redovno svaku nedjelju na svetu misu i početi živjeti takvim životom (nažalost od kako sam počeo od puberteta izlaziti imao sam i takve prijatelje s kojima sam se opijao i drogirao, ali kad sam upisao fakultet i kad je naša obitelj upoznala Šešu to se počelo smanjivati i bilo je sve rjeđe). Nisam se mogao tome prikloniti jer sam bio sam u tome niti moji prijatelji ne bi to prihvatili da im i spomenem. Rekli bi mi tada da pričam gluposti... Ali pokušavao sam ići u na misu, ali sam stalno padao iz pada u pad i teško sam se dizao, a i kad bih otišao na misu osjećao sam strasnu tjeskobu i žalost na samoj misi ne znajući tada da sam bio još uvijek zarobljen i pod utjecajem zloga. Zbog toga sam odustao od svega vračajući se svakodnevnom grešnom životu, ali sam s vremena na vrijeme čitao Bibliju i razne dobre evangelizirajuće stranice na internetu. Nisam se mogao pomiriti s tim da ne mogu u vjeri biti sam i znao sam da bi bilo sve drugačije da se i moji prijatelji obrate. Onda bih i ja mogao živjeti s Bogom. Jednoga dana kad me je to sve razdiralo zavapio sam Bogu da ne mogu više tako dalje (moja čežnja za njim je bila jača od svega) i plačući Mu izrekao svoju osobnu molitvu predanja predajući mu svoj život i da se On pobrine o svemu s tim da se i moji prijatelji obrate. To je bilo otprilike prije 2.5 godine i od tada sam rijetko otišao na misu čak sam i Bibliju koju sam posudio morao vratiti, tako da sam nastavio živjeti grešno. Tada nisam ni bio svjestan da je Bog čuo moju molitvu (Psalam 6:9-10).
Prije 3 mjeseca jedan moj prijatelj, mogu reći u pravom smislu riječi pogan, koji nije vjerovao u Boga i bio je antikrist,veliki hulitelj i psovač Boga, koji nije ni imao nikakve sakramente, došao je iz Zagreba s faksa i ispričao nam priču o svom obraćenju i da je povjerovao u Isusa i da je počeo živjeti pobožno s time da će primiti sve sakramente Krštenja i Potvrde. Svi ostali prijatelji su mu povjerovali zato što su znali kakav je bio i kako se preobrazio u drugog čovjeka, više to nije bila ista osoba i to su prihvatili. To je «klik» za mene i ja sam se tada odmah obratio doživjevši potpuno oslobođenje. Ja i još jedan moj prijatelj. Dok su ostali nastavili živjeti svjetovnim životom, ali su nas skroz prihvatili i vjerujem da će se i oni obratiti.
Prvi pravi susret s Isusom sam doživio nedugo nakon toga događaja kada sam s prijateljem otišao u Veliku Goricu na karizmatski susret. Tada sam osjećao da Isus čisti moje srce (za vrijeme jedne molitve, što me je i zbunilo i uplašilo, osjetio sam stezanje i žarenje kao da peče) i tada se njegova ljubav u potpunosti izlila u moje srce i dušu. Ja sam se osjećao kao najsretniji čovjek na svijetu. I zanimljivo, na povratku u autobusu svi su izvlačili iz jedne košare «duhovne kolačiće» i na mojem je pisalo; Ja sam te izabrao za moje utočište i dao ti milosti koje drugi odbijaju. Isus. Od tada je Isus moj najbolji prijatelj i volim ga i ljubim ga jako.
U mom životu je sada On na prvom mjestu i On mi je najvažniji od svega. Osjećam svakodnevno njegovu ljubav i prisutnost u mom srcu i više se nikada ne želim odijeliti od Njega. 0drekao sam se grijeha, tj. sotone i njegovih dijela i ako ponekad padnem odmah se podignem i nastavljam dalje ići putem Isusa Krista, mog prijatelja i dobrog pastira. Sa velikim užitkom čitam Božju Riječ i nastojim da svako to sjeme padne u moje srce jer imam još neke osobine starog Danijela i želim da se moja osobnost nadogradi na osobi Isusa i da odbacim one loše osobine koje su još zaostale kako bih što više bio sjedinjen sa Isusom i da donosim velike plodove u svom svjetovnom i duhovnom životu.
Kada bi barem svi ljudi zavapili i predali svoj život Isusu i doživjeli to oslobođenje i primili milosti koje odbijaju ne bi bili više nesretni, bolesni, ovisni o bilo čemu, usamljeni... jer je zato naš prijatelj Isus bio mučen i to prokletstvo ponio na križu i svojom Krvlju otkupivši naše živote da bi mi imali život u punini i u vječnosti. Najomiljenija mi je molitva sa srcem. Tada ja i moj prijatelj razgovaramo i ponekad osjećam cijeli odgovor u svom srcu. Ne postoji ljepši osjećaj kada razgovaraš s Bogom ko sa najboljim prijateljem. Tada uvijek osjećam njegovu prisutnost. U svom srcu osjećam Božju ljubav. Nekad zna biti toliko intenzivan taj osjećaj da ne mogu skinuti osmjeh s lica i da mi ljudi prilaze i govore da zračim nekom «pozitivnom energijom». Sretan sam što nosim Kristovo svijetlo i to me još više razveseli naravno sve u Slavu Isusovu. Potpuno se uzdam u njega i vjerujem da će mi sve moje molitve ispuniti kao što ih i ispunjava.
Pozdrav U Isusu Kristu S ljubavlju
Danijel
Post je objavljen 11.01.2009. u 20:09 sati.