Rekoh već,da mrzim odlaske.
I mrzim.
Sjedim tu i čitam "Pisma Ivani".
U biti killam vrijeme do odlaska.
Noć je.
Tiho je.
Samo udarci kazaljki mi šaputaju da se bliži vrijeme.
vrijeme za povratak.
U meni sve lagano kuha.
Ne želim ići.
Želim ići.
borim se sa samom sobom.
Osijećam da boli.
Srce se lomi.Krvari.
I opet,svako svoj dio odnosi.
Umara me to.
Osijećam kako svako od njih uzima svoj dio i odnosi.
Ne mogu...
Falit će mi.
Moje malo mjesto daleko od znanih ljudi.
Mjesto gdje sam samo ja.
alter ego samo spava.
i sve je u redu i dobro je.
Mirno je.Da...Mir.
Imam ga...
I vraćam se.
Odlazim.
Odlazim iz havena.
Svakim kilometrom sam bliže.
Svakim centimetrom je sve teže.
Ostavljam ih iza sebe.
Svakog sa komadićem mog srca u ruci.
U meni sve je još gore.
Drhtim.
Suze klize niz lice same od sebe.
Boli.
Gdje god da krenem,gdje god da se okrenem,
uvijek nekoga ostavljam,nekome dolazim.
Netko mi vraća,netko opet uzim djelove srca.
Slomljena.
Nikad neće,ali ama baš nikada ono neće biti
u jednom komadu.
Nikad neće biti lako...
Težina.
Kad se naviknem na jedan osijećaj,dolazi vrijeme
da nastupi drugi.
I nikad ništa nije stalno.
Umorna
Okrećeš se.Odlaziš.Odlazite.
Doviđenja oče.Bok brate.Vidimo se opet,kad dođe
naše vrijeme....
Post je objavljen 11.01.2009. u 18:40 sati.