Napomena: ovaj će post biti dugačak isto kao onaj prije njega, pa ako nećete ne morate čitati. Post se sadrži od dva dijela, jedan dio je o mojim trenutnim osjećajima, a drugi o mojoj prijateljici koja je uvijek uz mene, podržava me u svemu i želi mi sve najbolje. Sljedeći post izlazi 21.01.2009.
1.dio
E pa da počnem, već dva dana idemo u školu. Iskreno ja sam ju jedva dočekala… Ako ste čitali zadnji post znate o čemu govorim… Ali ono što me muči nema veze s školom. Tj. Ima na neki način. Jer mi jedna osoba ne izlazi iz glave. Ja još uvijek ne razumijem zašto, jer mi do te osobe nije stalo, jednom prije je, ali sam bila povrijeđena od te osobe. Radim sve moguće: izbjegavam tu osobu, ne idem na mjesta gdje je i on… Čak sam se prestala družit s zajedničkim osobama. Znači činim sve da ga izbjegnem. Ali javlja se onaj osjećaj; želim ga vidjeti kada nije u blizini… Kao da mi nedostaje. To mi je pomalo smiješno… I čudno… Ja sam se zbog toga promijenila, sigurna sam. Više nisam ona osoba koja sam bila…
Sada mi kroz glavu prolaze stihovi Maje Šuput & Enjoy : ,,Jedna noć s tobom da mi je, jedna noć prije nje, možda bi onda bio moj'' A možda sam ja zaljubljena… Iako to ne želim priznati… Jer mislim da to nije istina. Do takve osobe mi više nikad ne bi stalo. Ja i on nemamo baš puno toga zajedničkog; počevši od glazbe pa sve do pogleda na život. Neki put mi se čini da je njemu najvažnije da se u životu zabavlja, dok meni nije. Od kada znam za njega nikad nismo imali ista mišljenja, ali znam da je bio uz mene kada mi je bilo teško i na tome sam mu još uvijek zahvalna. Bili smo prijatelji, ali to je s vremenom nestalo, zbog njegovih,ali i nekih moji postupaka. Mislim da su na to više utjecali njegovi nego moji.
2.dio
Drugi dio govori o mojoj prijateljici koja me podržava u svemu što želim. Poštuje moje misli i osjećaje, moje želje. Iako jedno vrijeme nismo niti razgovarale, imala sam osjećaj da je uz mene. To mi je puno značilo. Ona je jedina osoba s kojom mogu normalno razgovarat, a ne samo o dečkima. Imamo dosta toga zajedničkog, obje volimo čitati i pisati. Ona je jedina koja mi je pomogla da shvatim svoje osjećaje i želje, bila je uz mene kada sam ju trebala, i želim joj se zahvaliti na svemu pišući ovaj dio posta za nju… Neki dan sam ju pitala šta bi ja bez nje, a ona je rekla da ne zna. Ja znam. Da nije bilo nje ja ne bi bila tu gdje sam danas. Bila bi daleko iza, ona me na neki način pogurnula naprijed… To mi najviše znači…
I dok pišem ovaj dio o Ozani, suze mi se slijevaju niz lice jer ne znam po čemu sam ja zaslužila tako dobru i brižnu prijateljicu. Ovaj dio je možda kraći od prethodnog ali meni znači puno više. Preko ovog dijela želim pokazat Ozani koliko mi je drago što je uz mene uvijek kada ju trebam… Ozana hvala ti…
Post je objavljen 14.01.2009. u 00:01 sati.