Iz Sakralnog arhipelaga;
Polja mrtvih suncokreta
Okohvat plača prezrelih kušnji,
Na tvrdome pramcu ljuskave kože
Naličja cvijeta bez osnovice pogleda,
Gdje identitet čini samo oljušteni komad smijeha.
U polusvijetu napuštenih poljana,
Gromki su sjenolovci na krila maslačka,
Bez osjetila živi i spokojni,
U smiraj hotimičnog vrtuljka.
Kapak smrskanog dana,
Zdjelica depresivne noći,
Minijature crnobijelih drvoreza,
Paleta starozlatnih pergamenata.
Kraj početka
Početak prikrajka
Pričina odsutnosti
Odmak ogledala
Ogoljelo more
Modri losovi
Logorski hvalospjevi
SPONE OKOHVATA
( Kult Borgesov)
Spojite vrške prstiju,uperite ih poput siga neodređeno prema naprijed,neka vam nokti proriču hrapave,disperzivne himne i zaronite rukama prema naprijed u papir.Osjetit ćete prazninu mora čiji se valovi ne ističu prema van,ne lelujaju,ne teturaju,ne šume,možda tek šušte u oštrim konturama kada se zgužvaju ili lebde pahuljasto kada se rastrgnu.Tako izgleda prazna površina stvaranja.Prije nego nanesete tintu ili boju na nj,morate se dobro zagledati u prostor i zamisliti ono što će ondje nastati,a zatim pogledom izmjeriti suradnju površine na kojoj stvarate.Hoće li slijediti vaš prst ili neće,kako će primiti oblike ili slova koja želite utisnuti?Prostor koji oko stvaratelja može obuhvatiti prije stvaranja na praznoj površini naziva se okohvat.
Prvo polje
Moje je ime Georgiana Engel i nikada nisam vidjela ni kap svjetlosti.
Ovo je dnevnik koji započinjem na sivim stranicama svoje unutarnje glave i započinjem ga vrlo smiješnom rečenicom. Moje je ime Georgiana Engel i nikada nisam vidjela ni kap svjetlosti. Odlično, koliko znam nitko nije vidio kap svjetlosti, jer kažu mi da se svjetlost ne mjeri u kapima.Ne znam zašto sam je ja uvijek zamišljala kao tekućinu.Možda zato što sam oduvijek voljela vodu,a činilo mi se da bih svjetlost voljela jednako.Ili je to možda samo čežnja nekoga tko nešto nikada nije imao.Moje su oči mrtve kao sjemenkasta koža suncokretovog središta.Kažu mi da su plave,iako ja ne znam što to znači.Mjesto na kojem sam živjela kao djevojčica imalo je snažan glas.To znači da je ondje uvijek vladao tihi žamor. Čulo se cvrkutanje ptica,hukanje vjetra,lajanje pasa,koraci ljudi, povijanje krošanja… svi oni uhu ugodni, ali nemirni zvuci.
Kuća je imala hladan pod,a ja sam obožavala po njemu gaziti bosa. Činilo mi se da tako postajem bliža njenoj prirodi,njoj samoj.Hodnik je mirisao po vlazi,kuhinja je vječito pucketala i izlijevala toplinu kroz svoje opne,dnevna je soba uvijek nosila miris cvijeća,a moja je soba pjevala.Znam,zvuči čudno,ali samo sam ja mogla čuti tu pjesmu. Uvijek sam tako znala u kojem je smjeru moja soba jer je u njoj svirao nevidljivi klavir.Kažu mi da djeca često imaju nevidljive prijatelje.Ja sam tako imala nevidljivi klavir koji je tvrdio da se zove Feniks.Došao je k meni iz kuhinjske peći u kojoj je gorjela vatra. Znala sam kako zvuči vatra,a nažalost i kakva je na dodir s obzirom da sam kao jako mala gurnula ruke u nju.Možda je dobro što je Feniks bio nevidljiv,inače bih možda ponovno opekla ruke na njegove tipke.
Bila sam šutljivo dijete i trebalo mi je tri godine da bih konačno progovorila i razbila strah da sam,uz sljepoću još i nijema.Ali i nakon toga sam češće pjevušila melodije koje bih čula u glavi nego govorila. Sjedila bih na neudobnom,tvrdom stolcu koji sam iz neznanih razloga jako voljela,njihala se i pjevušila,pokrivajući si lice kosom.Feniks je svirao melodije u mojoj glavi.Žena Hrapavog Glasa, moja majka, bučila bi pritom po kući,mogla sam sasvim jasno prepoznati njene korake i osluškivati pomicanje namještaja.Moj otac,Čovjek Tihog Koraka,pratio ju je negdje u stopu i mora da je u stvarnosti bio njezina sjena.Tako mi je barem baka jednom rekla,da svaki čovjek ima svoju sjenu koja je tiha,tamna i ide za njim.Čovjek Tihog Koraka sasvim je sigurno bio sjena Ženi Hrapavog Glasa.
Moja jedina prijateljica bila je Djevojčica Piskutavog Smijeha.Ona je živjela u susjednoj kući i izvodila me u divljinu,opisujući mi sve što vidi.Osjetila sam miris borova,smole i hladnoće.
„Svugdje oko nas prostiru se brda i šume.“
„Što su to brda?“
„Jesi li ikada pokušala napipati greben svojeg nosa?“
„Naravno.“
„Zemlja na kojoj stojimo je također jedno veliko lice.Brda su ono što na njoj štrši kao nosevi na našim licima. Šume su poput kose. Prepune vlasi koje su gusto raspoređene jedna kraj druge i teško je kroz njih proći.“
Znala sam kako izgledaju vlasi.Dugačke,tanke,lelujave,ali Djevojčica Piskutavog Smijeha tvrdila je da je drveće čvrsto,u što sam se s vremenom i sama uvjerila. Dakle,drveće je izgledalo kao gomila uspravnih vlasi pri čijem se vrhu granalo još vlasi koje su bile manje čvrste i padale prema dolje.Oni šuštavi krhki i suhi komadići na tlu bili su ispucali vrhovi tog vlasišta.Otprilike sam razumjela.
Leptiri su bili poput komadića papira.Jednog sam potrgala kada mi ga je stavila među dlanove.S njima su prsti morali biti jako nježni. Postojala je jedna melodija koju sam nekoliko puta sanjala i znala sam da ona predstavlja leptira.Feniks mi je jednog hladnog jutra došapnuo da će mi moja obitelj kupiti klavir.Bit će to obični i stari klavir koji je već netko koristio,ali Feniksov će duh ući u njega i učiniti ga najvećim klavirom na svijetu.Uistinu se tako zbilo jer moj me nevidljivi prijatelj nikada ne bi lagao.
Unijeli su ga u kuću i moj prvi susret s njim bio je u obličju snažnog i oštrog škripanja. Kasnije,kada sam mu prišla,osjetila sam okus prašine u ustima i na jagodicama.Moja učiteljica klavira bila je Žena Mnogih Mirisa.Svaki put kada bi sjela kraj mene,mirisala bi drugačije. Rekli su mi da gospođica koristi parfeme, namirisanu vodu koju ljudi stavljaju na svoju kožu. Kada sam joj spomenula Feniksa, nije ništa rekla,ali glas joj se malo promijenio.Upoznala me s tipkama jer zvukove sam već poznavala.Već mjesec dana od njezinog prvog dolaska naučila sam pretočiti melodiju leptira iz glave na usta tipaka.Žena Mnogih Mirisa glasno je uzdisala i mahala svojom dugačkom,gustom kosom.
„Ta čudna,nakazna djevojčica tako nevjerojatno svira!“-čula sam ju jednom govoriti.Nisam znala što znači nakazna,pa sam upitala Djevojčicu Piskutavog Smijeha.
„Većina ljudi je ista.“-odgovorila je. „Kada se netko po nečemu razlikuje,onda je nakazan jer ga se drugi,oni isti,često boje,pa im je lakše misliti da je on greška,a oni pravi oblik stvari.“
Usprkos tome što je mislila da sam greška,Žena Mnogih Mirisa se založila za mene,da me pošalju u neki daleki grad pod imenom Vienna gdje bi me neki bolji učitelji usavršili u nauku.
„Znam jedan vrlo dobar privatni konzervatorij koji prima iznimno nadarene ljude besplatno.“-rekla je mojim roditeljima. „Ionako imaju malo učenika i svakome se mogu posvetiti.“
„To mi je čudno.“-čula sam svoju majku kako govori ocu. „Kako je to moguće, besplatni privatni konzervatorij?“
„Ne znam,draga,ali najlakši način da saznamo jest da odemo onamo i vidimo sami.“
Putovali smo nečime što se zvalo vlak.Bilo je jako veliko i bučno,a ispuštalo je zagušljivu paru.Koraci su mu pak bili klopoćući veseli te sam silno poželjela da mogu nagnuti glavu među njegove noge ne bih li opipala oblik tog klopotanja.
Zvuk Vienne bio je uznemirujuća buka.I ljudi i životinje su zvučali glasnije nego kod kuće.Činilo mi se kao da sam upala u neki vrtlog glasova koji su se međusobno miješali i nadvikivali.Konzervatorij je imao prizvuk jeke i odzvanjajući pod.Moji su koraci zvučali kao udarci noktom po staklu.Kada smo se uspeli stepenicama,dočekao nas je nečiji smiješak.
„Dobro došli!“ –rekao je glas sličan vatri koji je isijavao toplinom. Gotovo da sam oklijevala pružiti mu ruku na pozdrav.Laknulo mi je kada sam shvatila da mu koža nije užarena.Tko zna,možda je nosio neprobojne kožne rukavice?
„Ja sam Orfej,upravitelj ovog konzervatorija.Ovo je škola samo za posebne ljude, kakva je vaša kći.“
„Veoma je čudno da se škola ne naplaćuje.“
„Ona postoji da bi pomogla onima kojima je pomoć potrebna.“-nasmijao se Orfej, barem sam bila uvjerena da se nasmijao izgovarajući te riječi.Ljudima bi se glas blago rastegnuo i stanjio ako su se prilikom govora smješkali.
„I sam potječem iz neugodnih krajeva i života.Znam kakav je osjećaj nemoći.Vaša je kći sigurna u našim rukama,ako joj se ne bude svidjelo,slobodno vam može pisati da dođete po nju.“
Majka je stoput ponovila tu rečenicu,a glas joj se iskrivio kao da se sprema briznuti u plač. „Piši nam svaki tjedan! I obavezno reci ako želiš prekinuti i doći kući.“
„Dobro,majko,ako sam slijepa ne znači da sam maloumna! Obavještavat ću vas redovito.“
„Zbogom,dušo!“-izljubili su me i ostavili u mojim novim odajama.
Bile su veće od moje sobe,krevet je bio mazan i mek kao koža novorođenčeta, imala sam stol,stolce i peć.Nažalost,stolac je bio veliki meki naslonjač,niti sličan mojem neudobnom stolcu kod kuće.
„Nešto vam nije po volji?“-začula sam Orfejev glas. Čudno,inače uvijek osjetim korake,a on kao da je dolebdio do mene.
„Ne,samo…nedostaje mi moj stolac.“
„A, tako.Možete poslati po svojima da vam ga donesu prilikom slijedećeg posjeta.“
„Neće biti potrebno.Naviknut ću se.“
„To hoćete.A sada ću vas ostaviti da se odmorite prije nego vas provedem školom i predstavim ostalima.“
Otišao je,a nije bilo zvuka zatvaranja vrata.
Post je objavljen 11.01.2009. u 16:58 sati.