Pregled posta

In memoriam

Smrt zagrebačke kontrakulturne legende Dunje Koprolčec

Branko Matan

Prije nekoliko dana u Zagreb je stigla vijest da je u Španjolskoj umrla Dunja Koprolčec, jedna od ključnih osoba Kugla glumišta, kazališne grupe koja je u velikoj mjeri obilježila drugu polovicu sedamdesetih i početak osamdesetih godina i čiji utjecaj traje do danas. Vijesti koje su stigle veoma su oskudne: umrla je u gradu Granadi u pokrajini Andaluziji, posljednjih godina tamo je živjela, kažu na minimumu, žena koja ju je povremeno posjećivala pronašla ju je mrtvu i odvezla na groblje, pokopana je posljednjega dana prosinca ili prvoga dana siječnja. Datum smrti je nepoznat. Umrla je pod promijenjenim prezimenom, kao Dunja Bešlić.

Bila je osječko dijete, rođena 18.03.1954, u kazalište je ušla kao šesnaestogodišnjakinja u veljači 1971. kada je nastupila u predstavi Štekpenteri koju je prikazao Omladinski scenski studio Miniteatra pod vodstvom Branka Mešega. Predstava, do danas legendarna, bila je kolektivni rad i svojevrsni generacijski istup (sudjelovali su Zlatko Burić, Damir Munitić i drugi).

U Zagrebu studira engleski i komparatistiku, godine 1975. nalazi se u malenoj grupi osnivača Kugla glumišta, teatra koji će ubrzo dobiti značajke kulturnoga pokreta. Slijede predstave, akcije i filmovi Kuglinoga zlatnoga razdoblja između 1975. i 1982, predstave poput Dočeka proljeća, Mekanih brodova, Bijele sobe i Posljednje ljubavne afere. U skladu s onodobnim dosta proširenim artističkim etosom kao autori se potpisuju kolektivi, ali svi znaju da je ona jedna od najvažnijih kreatorskih glava u grupi.

U skupini u kojoj su sve vrste laži bile zabranjene, a posebne one umjetničke, Dunja Koprolčec bila je možda najradikalnija. Premda je, unutar poznatih podjela u Kugla glumištu, pripadala mekanoj frakciji, naknadno se pokazala kao začetnik i inspiracija tvrde frakcije. Bila je umjetnik koji ide do kraja, koji umjetnost uvijek gura prema rubu, prema opasnoj točci na kojoj umjetnost prestaje biti umjetnost i postaje život. Potkraj sedamdesetih godina u tom joj je smislu blisko iskustvo Antonina Artauda, ne sanjara kazališta nego sanjara života, putnika u Meksiko i čovjeka koji je godine 1936. živio u tamošnjemu plemenu Tarahumara.

Početkom osamdesetih prvi put odlazi u Maroko, tamo se po svemu sudeći suočava s intenzitetima koji nadmašuju sve što je do tada doživjela. Godine 1984. posljednji put nastupa na kazališnoj sceni, predstava – koje se danas ni sudionici ne sjećaju najbolje – zvala se Modna revija, izvođena je u Studentskome centru i bila je njezin samostalni istup, izvan Kuglinih frakcija. Dominirala je globalna vizura, različite kulture, civilizacije, vjere. Negdje u to doba prelazi na islam, putuje zemljama Magreba i Španjolskom. Sredinom osamdesetih izaziva incident na alžirsko-marokanskoj granici kada na, navodno sjajnome, arapskome glasno čita Kuran i poziva na ustanak protiv vlasti međunarodnoga kapitala.

Živi posvuda, o njezinu životu znadu se samo natuknice: Šestine, Španjolska, deportacija, Osijek, bolnice, povratak u Španjolsku pod novim imenom.

Zašto Španjolska, odakle ta turobna smrt u Granadi? Prema pretpostavkama onih koji su je najbolje poznavali posrijedi nije bila Španjolska, nego Andaluzija – i mitsko i stvarno mjesto srednjovjekovnoga, višestoljetnoga susreta triju kultura: muslimanske, židovske i kršćanske. Mjesto vrhunskih djela tih kultura i mjesto neke nejasne, drevne tolerancije u najvećem mogućem mjerilu: globalnome.






Razgovor s Anicom Vlašić-Anić

Urbani rituali Kugla-glumišta ili estetizacija uličnoga svagdana

Suzana Marjanić

S nekadašnjom članicom Kugla-glumišta (1975.-1985.) razgovaramo o njegovu formiranju 20. svibnja 1975., o njegovu rascjepu na tzv. meku i tvrdu Indoševu frakciju, o izlasku Kugla-glumišta na betonsko sivilo ulica i trgova, o estetizaciji ulice, o prijedlogu da se u aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra osigura prostor posvećen Kugla-glumištu...

Možda da krenemo od početka i kraja Kugla-glumišta? Dakle, kako je formirano Kugla-glumište 1975. te što je iniciralo 1985. rascjep i stvaranje Indoševe Kugle, koju on naziva tvrdom frakcijom?

– Članovi Studentskoga satiričnoga glumišta (SSG-a) u prostorijama Savske 25 u Zagrebu 20. svibnja 1975. donose odluku o promjeni naziva u Kugla-glumište. Promjena se odnosila na koncepciju promišljanja vlastita glumišta: umjesto tradicionalna kazališta u znaku “pravokutno” markirana odnosa “građanske” podijeljenosti na gledalište, kao prostor predviđen za publiku-promatrača-konzumenta, i pozornicu, kao kazališno-scenski prostor izvanzbiljske autonomije umjetnosti, nastupa kugla kao novo kazališno biti u sveobuhvatnosti, totalitetu mogućnosti života u teatru, a teatra u životu. Rezultat istraživanja i ostvarivanja tih mogućnosti odražavao se u proizvodnji Kugla-akcija/predmeta/ugođaja/događanja, i to već u prvoj anti-pravokutno pomaknutoj Kugla/”kazališno-scenskoj” montaži koja radikalno misli, pomiče gledališni kolektiv iz “gledališta”, uistinu ga dovodi na “scenu” i približava događanju predstave. Mislim tu na fascinantnu markaciju “početka predstave” oslonjene na jedinstveni tekstni predložak – nadrealističku poemu Ljubav i pamćenje Salvadora Dalíja iz 1931. I tek što se u velikoj dvorani &TD-a svjetlo polako gasilo, sa scene je silazio četverogodišnji Silvio Haramina sa svijećom u ruci, odabirao nekoga iz publike i poveo cijelo gledalište na scenu... Na programskom listiću otisnutom za premijeru Ljubavi i pamćenja 1. lipnja 1976. u zagrebačkom Teatru &TD, uz Dalíjeve stihove “Ima stvari nepomičnih kao glava kruha” i “Gospođo, nemam mnogo zubi”, otisnut je i naziv KUGLA-GLUMIŠTE s adresom ispod njega: 41 000 Zagreb, Savska c. 25. U jednostavnoj mekanobijeloj finoći papira formata A4, presavijena u dvolist, koji je sve do danas zadržao neke ne/obično tihe odsjaje, čitamo i imena izvođača, koje možemo smatrati osnivačima Kugle. Dakle: inscenacija i režija: KOLEKTIV, rasvjeta: Bogdan Bobić, glazba i autor glazbe: Zoran Šilović, animator pokusa: Zlatko Sviben, iluminacija: Žarko Ciraki, inspicijent: Branko Milković, Zlatko Sviben; zatim – igraju na jednoj strani: Darko Blaslov, Zlatko Burić, Vladimir Dajković, Smiljana Jelčić-Ivanošić, Dunja Koprolčec-Burić, Branko Milković, Zoran Šilović, Lahorka Vlahek, Anica Vlašić, a na drugoj: Naco Oster i još: Silvio i mnoga druga djeca; sviraju: Zoran Fiolić, Neven Jurić, Katja Maričić, Ivica Novaković, Tihomir Vučić, Ivan Ivas.

A rascjep... Svakako kompleksno pitanje: kad se naslućivao u prvim kriznim nagovještajima, osobno sam ga, posvećena majčinstvu od 1980. i istodobno poslijediplomskom studiju iz književnosti, te stalnom zaposlenju u Staroslavenskome institutu “Svetozar Ritig” od 1981., doživljavala iz ipak pomaknute perspektive, iako sam sudjelovala i u dubrovačkoj predstavi Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak 1980., ali već, to moram spomenuti, s tromjesečnim Borisom, čiji je plač uživo na sceni izazvao povike nevjerice iz publike: “Pa, to je prava beba!? Je, zbilja! Ne, nije moguće?!”; pomaknute dakle, iako sam i nakon Sanjinova rođenja 1982. još ustrajno nastupala u Kugla-cabaretu. Međutim, to je značilo da je moj angažman bio sveden na minimum – samo na nastup na sceni, i zapravo ne mogu govoriti što se točno događalo. U posljednje tri predstave, a to su akcija 16,00 iz 1981., Neprigušeni titraji iz 1984. i Rez na nebu iz 1985., više nisam sudjelovala. No, mislim da možemo ipak nazrijeti neku duboku unutrašnju logiku temeljna problema. Pred Kuglom se postavilo gotovo konačno pitanje – egzistencijalno biti ili ne biti na nekoliko razina: prestankom studentskoga statusa većine članova Kugle trebalo se zapravo profesionalizirati (institucionalizirati) kao glumište, što se ne samo činilo nego i potvrdilo kao nemoguće. Raslojavanje na meku i tvrdu frakciju, koje možemo, recimo, shvatiti kao dvije varijante privremene odgode tih nemogućnosti, osobno sam doživjela duboko bolno, kao nepovratno iščeznuće Kugline, nikada više dosegnute, multiperspektivne kompleksnosti. Usprkos tome, tvrda frakcija Indoševe Kugle, iako svakoj njegovoj predstavi u sebi dodajem nekoliko mekih Kugla-ogledala, zadivljujuće je hrabra odluka, koja odolijeva svim ustrajno potvrđivanim nemogućnostima, koje su većinu od nas za Kuglu zaustavile odavno.

Meka i tvrda frakcija

Mislite li da je Indoš pojedinim svojim posljednjim predstavama, primjerice, mislim na Njihanje, Čovjek-vuk, Kineski rulet, Vilovanje, nešto ipak bliži mekim kugladama, pogotovo, primjerice, kada se usporedi prva iz 1987. i nova verzija Njihanja iz 2001.?

– Na žalost, gledala sam samo Vilovanje. Sudeći po toj predstavi, u pravu ste. Uostalom, taj spoj Indoš – Zlatko Burić-Kićo u Vilovanju zasigurno osigurava posve neočekivane, Kugline kontrapunkte... Gotovo da sam, na trenutke posve opčinjena čudesnom glazbom, “ušetala” u događanja, uz one vokalne dionice ženskoga glasa... Nakon dugo vremena, naprosto me sve munjevito “vratilo” u šarm kaleidoskopična preokretanja, u ne/discplinirane ritmove Kugla-kreativna kaosa: neiscrpnost mogućnosti simultanizma vilovanja misli-slika-glasova... Da, potvrđujem: DA.

Indoš navodi da se politički aktivizam Kugla-glumišta, njihov prodor u političku zbilju odvijao na bajkovit način, na način podsvijesti ili snoviđenja. U performansu Akcija 16,00, koji je, kako je utvrdio Indoš, izvela tvrdo-meka formacija, koristilo se pravo oružje i automobili na otvorenom prostoru. Riječ je, Indoševim riječima, o žestokom pristupu doživljaju autentičnih političkih događaja, o doslovnijem prodoru u političku stvarnost (usp. Zarez, broj 15).

– Na žalost, u ovoj akciji na zagrebačkoj tržnici Dolac nisam više osobno sudjelovala. No, estetika šokantnih prodora u zbilju nezaobilazno je prisutna u Kuglinim predstavama i akcijama od sama početka – od prve predstave Ljubav i pamćenje 1976.

Kugline SC barake i estetizacija ulice

Zlatko Sviben naglasio je kako su “ondašnji &TD i uspješni mu ravnatelj Vjeran Zuppa, službenik mračnog Studentskog centra” te Ivica Restović, pravnik tog istog centra, oduzeli studentsko-kazališnoj mladosti SEK-a i SSG-a prostorije za rad, te vam “dodijelili neke barakaške kancelarijske sobice, gdje se veći broj ljudi uopće nije mogao ni okupiti, a kamoli – probati” te da je, što se Kugla-glumišta tiče, ta baraka bila, “poticaj da se izađe iz centarskog i &TD okružja u neku drugu vrst teatra – na ulicu” (Zarez, broj 75).

– Da, svakako, jedan od bitnih poticaja. No, kako u Kuglu dolazim upravo u vrijeme tih baraka, koje su zapravo bile Kuglin “dnevni boravak”, sve se u meni pobunilo kad su srušene. Kad smo već kod toga: u aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra svakako bi trebalo osigurati prostor na neki način posvećen Kugli! Predlažem nešto u smislu Kugla-galerije ili Kugla-cabareta, dakako ne samo povijesno-muzejskog sjećanja, iako je i to za povijest hrvatskoga glumišta neosporno bitno; na primjer, sačuvati na jednom mjestu materijale koji još postoje, poput fotografija, plakata, filmova, možda čak i kostima i scenografije. No, prostor bi svakako bio namijenjen radosti slobodna umjetničkoga druženja i oblikovanja studentskih multimedijalnih projekata, i uvjeravam Vas, da bi mu njegova profinjeno nenametljiva Kugla-markacija neosporno osigurala šarmantnu čarobnost osebujne duhovnosti, uvijek stvaralački novih Kugla-vilovanja. Konačno, Indoš je još uvijek tu; Zlatko Sviben, danas redatelj, kazališni je čovjek; kreativni potencijali Željka Zorice Šiša sve su nevjerojatniji iz godine u godinu; Zlatko Burić-Kićo upravo je glumačkim znanjem, iskustvom, radom i Kugla-šarmom koji se više nigdje na svijetu ne može “kupiti” (šalim se), osvojio Dansku! Uz to, ovaj je apel svojevrsni odjek onoga prvog, koji je Dunja Koprolčec, kao dobitnica “Orlanda” na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980. godine, uputila, tada nadležnima: Kugla bi “Orlanda” mijenjala za najobičniji hangar gdje bi pokrenula kreativne umjetničke radionice... I to je zasada sve, što ću o tome reći. Što se tiče Kuglina izlaska na ulicu, da, morali smo probati pod vedrim nebom, na stazicama između građevina u krugu Studentskoga centra: Teatra &TD, Galerije i one napuštene kružne zgrade u sredini. Ako se potrudite, možete još uvijek naći pokoji trag bijele ili plave šminke, otisak tenisice ili “štule” na kojima smo plesali, ili možda pokoji odjek Kugla-orkestarskih kakofonija, izvijenih tamo prema čistome nebu... A otvoreni prostor pod nebom sâm po sebi ruši krhkost svake estetike i po/etike zatvorene scene; on Vas kao pojavu od početka tretira posve drugačije i sve što ste smislili za scensko izvođenje, svaki pokret, rasplinjuje se i traži novu metodu pokazivanja, kojemu ozbiljno konkurira život sam. I tako krećete, hoćete ili nećete, u estetizaciju ulice. Uz ova nova iskustva kazališno-amaterskoga beskućništva, odlučujućim, zapravo i jednako važnim, istakla bih prvi susret s amsterdamskom kazališnom družinom Dogtroep u L’Aquilli u Italiji 1975. koji postaje jednim od najinspirativnijih za Kugline kasnije ulične intervencije. Dogodio se to na Međunarodnom festivalu otvorenih scena, gdje je Kugla-glumište nastupilo s predstavom Noć vukodlaka prema sinopsisu Branka Ivande. Kao predstava Studentskoga satiričkoga glumišta, takozvanog SSG-a, premijerno je izvedena 1975. u maloj, polukružnoj dvorani zagrebačkoga kazališta Teatra &TD, gdje je odigrana još nekoliko puta tijekom sezone. Odabrana je i izvedena i u sklopu programa Internacionalnog festivala studentskog teatra u Zagrebu (IFSK) 1975.

Kugla i Coccolemocco

Je li Kugla-glumište ostvarivalo suradnju s članovima grupe Coccolemocco i je li tada u Hrvatskoj bilo još nekih alternativnih kazališnih trupa koje su bile posvećene uličnom kazalištu? Povezano s prvim dijelom pitanja: naime, Branko Matan kao član grupe Coccolemocco u prvom broju Gordogana objavljuje tekst Preporučena ptica iz mekane boce o Kugla-glumištu.

– Da, na različitim razinama suradnja je bila logična i plodonosna, kao i susreti na Zagrebačkom IFSK-u ili ostalim međunarodnim festivalima studentskoga teatra, do danas predragocjenim za hrvatsko glumište. Predstava Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak 12. kolovoza 1980. na Dubrovačkim danima mladog teatra proizvedena i praizvedena je, kako je i najavljeno u festivalskom Biltenu, u suradnji s Kazališnom družinom Coccolemocco, Dogtroepom iz Amsterdama, Studentskim teatrom Lero iz Dubrovnika i drugima. Draga kolegica Dolores iz Coccolemocca zamijenila me u Sarajevu u ulozi Djevojke sa zlatnim ribicama. Osim toga, po meni, koliko zasad doseže moja informiranost, Branko Matan autor je najstudioznijega, najduhovnijeg, najsenzibiliziranijega i najinspirativnijeg esejističkoga teksta Preporučena ptica iz mekane boce (Gordogan, br. 1, 1979.), apsolutno najkvalitetnijeg od svih ikada napisanih o Kugli. Naravno, pritom tekstove Zlatka Burića koji se odnose na Kuglu, kao npr. Pjesma iz mimohoda kao i Izvješće o sudjelovanju Kugla-glumišta u akciji Muzičkog salona SC-a Umjetnost na ulici (Gordogan, br. 1, 1979.), svrstavam u rijetkosti pisane i opisane, izvorne Kugla-proizvodnje značenja i smislova. I Matan i Burić jednostavno bi trebali i sada pisati o Kugli! Osim u prvom broju legendaroga Gordogana, Matanov esej objavljen je i u Almanahu Bitef 12 1978., kao tekst koji je Kuglu dostojno predstavio svjetskoj kazališnoj javnosti. Njime je savršeno izražena Matanova duboka, intelektualno-senzibilna korespondencija s čežnjom i ljupkošću stvaranja bez ostatka; življenja neobičnosti jednako kao i običnosti umjetnosti kao što se pije voda i istodobno kompleksnom Kugla-mudrošću. Tu je proradilo Matanovo Kugla-oko koje profinjeno zna registrirati dirljivost kao i zahtjevnost Kuglinih Mekanih brodova, provokativnost, ali i zagonetnost svjetova koji se stvaraju pred vašim očima, neupitnu ljepotu i dragocjenost odgovornosti vašeg vlastitog egzistencijalnog trenutka. Meni osobno, Brodovi su nenadmašna, najdraža predstava. Što se tiče još nekih alternativnih skupina, na žalost, oprostite, ne sjećam se baš nekih značajnih tragova, ali to ne mora značiti baš ništa, apsolutno ništa.

Brezovec je jednom prilikom izjavio da je na tadašnjoj hrvatskoj sceni Kugla-glumište bilo pandan Coccolemoccu te da poetiku između te dvije trupe uspoređuje “kao razliku između vina i trave. Mi smo bili na vinu, a oni na travi. Iz tih suprotnosti razvila se i nekakva estetika”(Zarez, broj 73).

– Estetika razvijena iz suprotnosti? Riječ je o dva različita mišljenja, izražavanja i življenja bića kazališta. Svakako, tu su primjerene kvalitativne usporedbe, kao, primjerice, o “zamahu iz kojeg se otisnula” Kugla, odnosno Coccolemocco, ili njihovim bitno različitim putovima prema “ostvarenju prava na kazališno pitanje” – kako se izrazio Matan u Preporučenoj ptici.



“Doček proljeća” u Travnom

U članku o Kugla-glumištu, objavljenom u zborniku radova Hrvatski slavistički kongres 2 (Zagreb, 2001.) naveli ste kako je Kugla-glumište održavalo ulične predstave, primjerice, u restoranu Kod uspinjače, na jezeru Bundek, Glavnom kolodvoru, tržnici Dolac, gradskom smetlištu... Molim vas da nekim slijedim pojasnite o kojim je inscenacijama-akcijama riječ.

– Niz ulično-prostornih “kao-da” ili “als ob” kazališnih akcija zagrebačkoga studentskog Kugla-glumišta možemo smatrati nizom mekanih zagrebačkih Kugla-palimpsesta. Prva od njih izvedena je 20. ožujka 1977. kao Doček proljeća na ulicama i najprostranijoj zelenoj travnatoj površini u novozagrebačkom naselju Travno, tada još neurbaniziranoj. Kao, uostalom, i sva kasnija Kugla-događanja novoga umjetničkoga i neumjetničkoga kazališnoga biti, prethodno je najavljivana s nekoliko manjih uličnih inscenacija, reklamno-pozivnih Kugla-mimohoda: u pothodniku Glavnoga kolodvora, na tadašnjem Trgu Republike, na ulicama nekoliko novozagrebačkih naselja. Za izvedbu mimohodnih najava i Dočeka proljeća na prvoj Smotri otvorenih teatara u Splitu u svibnju 1977. Kugla svjesno odabire betonsko sivilo ulica i trgova Splita III. Premijerna zagrebačka izvedba Mekanih brodova, “predstave u 6-7 slika” prema Kuglinu Prologu, izvedena je u prosincu 1977. na Međunarodnom festivalu studentskoga kazališta Dani mladog teatra. Ovim “poduzetništvom dostojanstva mašte i snova” Kugla ponovo senzibilizira, samo/teatralizirajući i Unsku ulicu, tada ulicu radnički-siromašnih kućeraka iz predgrađa, i zelenu mekoću prostrane livade nasuprot Filozofskome fakultetu, zatečene stanovnike i slučajne prolaznike i, naravno, kazališno-festivalsku publiku; osim zagrebačke, i beogradsku na Bitefu i novosadsku na Sterijinu pozorju 1978.

Slijede Kugla-preobraženja, da upotrijebimo termin (preobraženja dade) Dragana Aleksića. Prvo: “kao-da” ili “als ob” Ubojstvo u lokalu organizirano je u gornjogradskom lokalu Kod uspinjače 17. srpnja 1977. u 19.45 sati, s intencijom Kugla-povratka ljudima ulica i trgova, a inscenirano u programu akcije Muzičkoga salona SC Umjetnost na ulici. Drugo: uslijedilo je uprizorenje Bijela soba na beogradskoj Adi Ciganliji na Dunavu 5. svibnja 1978. i na zapuštenom zagrebačkom jezeru Bundek u proljeće 1978. Treće: akcija Zaboravljena lokomotiva odvila se kod napuštene lokomotive u sniježnobljuzgavome smetlištu urbana Zapruđa, točno u podne 24. prosinca 1978. u suradnji s Centrom za multimedijska istraživanja zagrebačkoga SC-a. Četvrto: slijedi pokazivanje Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda na Trgu kralja Tomislava i uličnom prostoru ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora, u programu Zagrebačkoga bijenala, odnosno Maksimira u akciji Ljeto u Maksimiru 1979., kao i u urbaniziranim uličnim ritmovima Pule, Slavonskoga Broda, Skopja i Ljubljane, ali i sa zapovjednom stati(sti)kom vojnog poligona jedne pulske kasarne 1979., te i u Splitu na Splitskom ljetu, Sarajevu i Dubrovniku na Dubrovačkim danima mladoga teatra 1980. Peto: Kugla-novogodišnje-božićnom priča Posljednji sati gospodara ledenih strojeva odvila se u trešnjevačkom parku u Nehajskoj, gdje su djeca bila obdarivana Kugla-lutkama i gdje je cijeli vod JNA preobražen u akciji dijeljenja toplog čaja publici iz vojničkih kazana u ledenohladnu zimovitu prosincu 1979. Šesto: multimedijska žanrovsko-scenska anti-legenda Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak odvila se u parku Gradac, u uvali podno Lovrijenca s morem, nebom, zvijezdama i festivalskom publikom Dubrovačkih ljetnih igara, koja se odazvala pozivima, upućenima joj na prethodnim Kugla-akcijskim plesno-cirkusko-kabaretskim mimohodima na dubrovačkome Stradunu 1980. Bili su to mimohodi bijelih dječaka, melankoličnih artista i dirljivonježnih plesačica, s najavnim “scenskim minijaturama”, poput npr. uprizorenja “pravoga slavonskoga seoskog Dvorišta u Sarvašu, Kuće u Sarvašu i Gostionice u Sarvašu”, s kazanom u kojemu se upravo kao “peče rakija” i, naravno, dijeli znatiželjnoj publici. I sedmo: performans Akcija 16,00 na zagrebačkoj tržnici Dolac.

Za uličnu predstavu, mimohod Doček proljeća u spomenutom članku apostrofirali ste kako je Kugla-glumište razbilo “samoće kockastih naselja” Novoga Zagreba, te da je to prvo montažno-kolažno, simultanističko, vizualno-prostorno ozbiljenje Kuglina novoga kazališnoga urbaniziranoga svagdana. U kojim se sve prostorima odvijao navedeni mimohod i koja je simbolika scenografski uobličene lastavice koju ste rabili u navedenoj uličnoj predstavi.

– Već od Dočeka proljeća gotovo svakoj predstavi prethode Kugla-pseudocirkusko-šarmantni, simulirano (anti)spektakularni mimohodi. Bile su to ulične najave-pozivi na predstavu, uprizoreni za slučajne prolaznike u najrazličitijim urbanim eksterijerima. Iz Savske 25 dostojanstveno je kretala povorka građanski-(ne)vješto-kazališno kostimiranih i nekako neodređeno otužnobijelih, nesaberivih Kugla-Lica. Lica pamtimo po usnama zatamnjenim do crnog ili preoštro osjajenim blještavilom pre/su/crvenog; s očima nepronično melankoličnim i radosnim, otvoreno polusneno zanesenim, ali i posve budno, antikulturno-bijesnim. Povorka je redovito praćena nečuvenim ritmovima i zvukovima čuvene glazbene kakofonije Kugla-Šilo-banda u markantno otrcanim frakovima... Slučajna ulična publika je zatečena neočekivanim prizorima Kugla-kazališnog “mekanog preobražavanja”. Ne odolijevaju mu ni prolazničke bezbojnosti pothodnika ispod Glavnog kolodvora, ni nedogađanja grada gledačima čekanja na tadašnjem Trgu Republike (danas Trgu bana Jelačića), ni dionici kockasto-neboderske samoće novozagrebačkih naselja. Najtišom gestom začuđene nasmiješenosti publika “kreće u susret” Kuglinoj neumjetničko-umjetničkoj akrobatici plesnih slika, riječi, i pokreta. Svaki mimohod postaje tako unikatna Kugla-palimpsestna estetizacija ulice neodoljivim Kugla-kazališnim biti.
U Travnom tog proljeća 1977. činilo se da su neboderi ostali bez svojih stanovnika, a ljudi izgubili apsurdne zidove – da, čak u smislu Camusa – koji su ih obično dijelili od drugih, od vlastite ulice ili od sebe samih na način samoće stvari. Dovedeni radosnim mimohodom gledali su svoju veliku livadu preobraženu u simultana događanja nekoliko “živih slika”. Bila je to svojevrsna, dakako, palimpsestno pomaknuta, panorama prizora iz građanske svakodnevice. Zamislite, na primjer: dok “Djevojka u običnoj, svakodnevnoj haljini”, opčinjena nesavladivom hrpom odjeće pred sobom, presvlačeći se bez prestanka, zaneseno pjevuši šlager You are my memory, you are my destiny “čitaču novina” u udobnoj fotelji dnevna boravka samoće, uredno se vraćaju groteskni odjeci vlastita smijeha u prazno. Istodobno, odvijaju se scenske usamljenosti “građanskih parova”: dok “mladi sportaš” uporno odtrčava jednu te istu dionicu staze pred neumoljivim “mjeračem vremena”, a “dvojica šahista” igraju tišinu svojih nezavršivih partija, “mladić i djevojka” na prostirci predaju se lepršanju bijelih ritmova perja u prstima, u kosi, na raznježenim licima. Kao kontrapunkt svim događanjima, odvijaju se i simultani prizori utroje: markiran ocvalošću “pseudo-aristokratske otmjenosti”, “muško-ženski građanski par” melankolično prilazi Kugla-pijanistu na starom klaviru, naslanja se na njega i koncertno troši svoje ugaslo trajanje; pred Kugla-ogledalom, u tihoj samozačuđenosti, otac, majka i dijete promatrači su vlastitih mekanih odraza... Događanja se prekidaju “rezom”: s najvišeg nebodera spušta se lastavica, a iz kućice obasjane plamenom istrčava i pleše “djevojka-proljeće”. I dok dijeli publici mlado zelenilo i cvijeće, a Kugla-lica iz završenih prizora radosno plešu zajedno, na dugačkome stolu, prekrivenom jarkocrvenim stolnjakom, publici je ponuđen topao kruh i sladak med. Eto, ta lastavica. Već kad smo smišljali sve ove scene, sveopću euforiju oko spuštanja lastavice s najvišega nebodera, prekinula sam primjedbom da ipak “jedna lasta ne čini proljeće”... Jasno, nastao je urnebesan smijeh! No, dijapazon univerzalne simboličnosti i metaforičnosti lastavice – na svim zamislivim razinama, od fenomenalnosti, tipičnosti pa sve do stereotipnosti kao znaka, pojma, lika, oblika i konkretizirana scenografskoga uobličenja – zapravo je uvijek bio uronjen u proces proizvodnje Kugla-palimpsesta. Prema tradiciji bila su to uvijek višesmisleno citatnopolemična samopreobraženja svake od mogućih perspektiva značenja i asocijacija. Isto se odnosi i na tek pokrenute tokove doživljajnosti: kao da se sve gotovo filmski pretapa u novi kompleks, koji se ponovo preobražava i ponovo osvaja svoju arhetipsku, gotovo bajkovitu čistoću. Njezini vas obrisi više ne napuštaju, čak i kad se proces osmišljavanja nastavlja.

Mekani brodovi u radničkoj kućici

Spominjete da je zagrebačka izvedba Mekanih brodova sadržavala 6-7 slika. O kojim je slikama riječ? Primjerice, u članku Kafka, Kugla, Harms: mimikrija lijepog na poprištu estetike mučnine, objavljenom u zborniku Oko književnosti (Zagreb, 2004.), spominjete kako je u 3. slici pod nazivom Kako je Ivan bio u cirkusu Ivan, točnije, lik tramvajskog konduktera, ZET-ova zaposlenika, poveden “gorućim gušterom” napuštao “veliko poprište zadaha kelja” iz periferije radničkog svagdana.

– To su bile slike redovito najavljivane mimohodom i uvodnim Prologom, čiji je tekst objavljen u Gordoganu br. 1, 1979. godine. Redom: prva slika Nepomične stvari uprizorena je u malenoj, za tadašnja zagrebačka predgrađa tipičnoj, radničkoj kućici s drvenom ogradom i dvorištem na kraju zagrebačke Unske ulice, u blizini Filozofskoga fakulteta. U radnoj uniformi tramvajskoga konduktera zagrebačkoga ZET-a, gospodin Ivan Kincig upravo se vraća s posla, silazi s bicikla i ulazi u svoje slobodno obiteljsko popodne: pravi, realistički obični radnički ručak s dražesnom nasmiješenom ženom u svakodnevnoj kućnoj haljini domaćice i petogodišnjim sinom Silvijem. Potom izlazi u dvorište da nacijepa drva. Običnost iznenada prekida Kugla-kakofonična glazbena markacija, u izvedbi Kugla-orkestra u crnim frakovima i bijelim košuljama: to je zvučna kulisa za nadrealistički pomak u mučnu metamorfozu upravo viđenoga. Uprizoren je kao Ivanov vizualizirani tok svijesti: lik žene-dame u besprijekorno elegantnom, crnom kostimu gotovo aristokratski klasičnih linija, ukočeno izlazi iz kućice i u transu, kao da sanja samu sebe, baca pregršt osakaćenih udova dječjih lutaka u upravo uključenu agresivno bučnu betonsku miješalicu na dvorištu. Potom nestaje, glazbena kulisa prestaje, Ivan u dvorištu cijepa drva. Dolazi susjeda na popodnevnu kavicu, pozdravlja Ivana, smiješeći se pristojno, dobrodušno; Ivan joj galantno poklanja crvenu ružu i ona ulazi u kućicu. Ponovo šokantni pomak u glazbi i slici: u zavodničko-erotskoj, ljubičasto-prozirnoj jutarnjoj toaleti, dijaboliziranih pokreta, “susjeda s ružom” polako nestaje iza ugla Unske ulice... Iznenadni dim uz promjenu glazbenih ritmova, prati pojavu dobrodušnoga, zelenoga guštera; Ivan se odaziva njegovu zovu, i zajedno sa Silvijem napušta poprište zadaha kelja. Kugla-svirači slijede ga u stopu, publika također. Na putu ga zaustavlja druga slika: opasno-zavodljiva “Žena s prstenom od malahita” prijeti mu fijucima biča, no Ivan svladava prepreku. Ne zaustavlja ga ni tužna artistica u trećoj slici Kako je Ivan bio u cirkusu, pa tako ni četvrta, čudesno rasplesani Svijet maski (Kuglini dječaci prokletih majki); dakako, ni peta, u kojoj djevojka očaravajuće dirljivim glasom pjeva Im wunderschönen Monat Mei. U finalnu šestu Bijelu sliku, mudro slijedeći guštara Ivan sa svojim sinom dovodi publiku kroz nestvarni bijeli tunel, na prekrasnu livadu nasuprot Filozofskome fakultetu. Dok sunce zalazi, nestvarna bijela plesačica završava svoj ples, pale se čarobne Kugla-vatre, a publika se rasprostire po bajkovitoj livadi očarana i raščarana, osvajana i rastužena, razdragana i kao da sve na toj livadi pod zvjezdanim već nebom ostaje trajati do dugo u noć.

Zaboravljena lokomotiva

Nadalje, kako se odvijala spomenuta akcija Zaboravljena lokomotiva u Zapruđu, točno u podne 24. prosinca 1978.? Naime, navedeno me zanima jer sam polazila OŠ “Karl Marx” iza koje se nalazila ta napuštena lokomotiva.

– Bio je to Kuglin Mekani cirkus na staroj lokomotivi. Za tu priliku ona je oživljena dimila, dok se cijeli Kugla-orkestar rasporedio na njoj, da bi pratio akrobatske točke artistice u blještavom plavom kostimu, nekoliko atrakcija strašnog Bare-Indijanca s obaveznim “bacanjem ribe”, razigrani nastup Kugla-plesačica, nesaberivi tango plesnih parova u šarenim kaputima izvezenim blještavim stakalcima. A nepotrošiva još iznad svega, kao da traje bijela slika: melankolično nježni, nepojmljivo otužni, dostojanstveno blag u neodredivo nepogrešivoj virtuoznosti, bijeli step-plesač na bijelom klaviru ispred stare, zadimljene lokomotive... Eto, to je bilo to. Kugla-slikama markirano i problematizirano postojanje u velegradskoj napuštenosti smetlišta, jedne obične, stare, začudno oneobičene lokomotive.

U akcijama Kugla-glumišta, kako bilježi Dunja Koprolčec u prvom broju Gordogana, Indoš je “bacao Ribu”. Što znači poza “bacanje Ribe” u kontekstu sedamdesetih godina?

– Po meni – Kugla-palimpsestna, paradoksalna polemika, sa suvremenim kontekstom sedamdesetih, svakako; no istodobno, i s višestoljetnom kazališnom tradicijom. “Bacanje ribe” – bilo je to jednostavno, čisto, zauzimanje poze “kao ribe” u nekoliko kratkotrajnih prizora. Nakon kvazi-spektakularne, pseudo-cirkuske najave sjajne atrakcije, Indoš se zaustavlja, gotovo savršeno nepomičan i uspravan, s rukama priljubljenim uz tijelo, i dlanovima okrenutim prema dolje. Potom se spušta u vodoravan položaj s desnom rukom ispruženom prema tlu, dok mu se istodobno lijeva polovica tijela podiže od tla, sve dok se posve ne spusti do zemlje. U tom vodoravnom položaju ostaje nekoliko minuta. Publika je uvijek zadovoljna. Bila je to, ako hoćete, prekrasna Kuglina scenska minijatura, publici naočigled raščaravana, kao Indoševa hokus-pokus mistifikacija, u maniri dječje naivne mudrosti igre, ali i istodobna demistifikacija višestoljetne umjetničke vertikale, geometrijski čisto simulirane, dehijerarhizirane i osporene u univerzalnoj avangardnoj, prizemljenoj horizontali – horizontali, koja svesrdno osvaja u svom ljupkom, tihom trajanju.

I na kraju: smatrate li da su se nakon Kugla-glumišta i skupine Coccolemocco pojavile neke značajnije studentske kazališne trupe s po/etikom uličnoga kazališta?

– Nažalost, koliko ja znam, nisu – no to ne mora značiti da sam u pravu. Sasvim sigurno ne.

Anica Vlašić-Anić rođena je 15. siječnja 1955. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik 1979., a magistrirala je 1992. godine. Kao jedna od osnivačica/osnivača i aktivna članica zagrebačkoga studentskog Kugla-glumišta, od 1975. do 1983. sudjeluje na brojnim međunarodnim festivalima studentskoga kazališta u zemlji i inozemstvu. S kolektivom Kugla-glumišta također osvaja zapažena priznanja i nagrade. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim slavističkim i rusističkim skupovima u zemlji i inozemstvu. Uz stručne i izvorne znanstvene radove, objavljene u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima s međunarodnom recenzijom, 1997. objavljuje i knjigu Harms i dadaizam.



Razgovor sa Zlatkom Burićem-Kićom

Narušavanje teatra kao kocke

Suzana Marjanić i Anica Vlašić-Anić

“Tito i titoizam” bila je više metafora da se bavimo titoizmom tako da se bavimo sviješću ili svijestima ljudi koji su kritizirali ondašnju vlast s ljevije pozicije, a riječ je o ljevici s Filozofskog fakulteta

S osnivačem Kugla glumišta, filmskim i kazališnim glumcem, Zlatkom Burićem-Kićom, koji od raspada Kugla glumišta 1982. na tzv. tvrdu i meku frakciju djeluje u Danskoj, razgovaramo o estetici i etici tzv. meke i tvrde frakcije Kugla glumišta, o kazalištu kao socijalnoj situaciji...

Nakon što sam razgovarala s Indošem 1999. (Zarez, broj 15, 1999) i Anicom Vlašić-Anić prošle godine o osnivanju Kugla glumišta, a u okviru čega se Anica čak prisjeća i datuma osnivanja Kugla glumišta, zanima me kako kroz vašu vizuru izgleda retrospekcija o osnivanju Kugla glumišta 1975.?

– U svakom slučaju nikako nismo bili neartikulirani događaj, vremenska nepogoda koja se pojavila tek tako, slučajem ljudske sudbine, kao što i ne prihvaćam tumačenja da se Kugla glumište navodno pojavilo kao normalna rezultanta Zietgeista. Ipak smo imali druge stvari koje su nas mučile od onih koje su okupirale ondašnji novi val, punk, kraj alternative šezdesetih i sedamdesetih. Bili smo jedan otok koji je bio potpuno drukčiji, istina, koji je bio dio cjelokupne te klime. U umjetnosti se, naime, sve događa čvorovito, što nema veze s vulgarnom kršćanskom ili marksističkom interpretacijom da smo se okupili kao reakcija na političku situaciju. Jednostavno se dogodila navedena koncentracija uzavrele kreativne energije koja se definirala kroz različite jezike neobaroka. Imao sam ideju da djelujem kao kulturni aktivist, ne u smislu kulturtregera, nego ekstremno subverzivnog, alternativnog impulsa novog anarhizma, pokreta hipija, osviještene nove ljevice. Tada je teatar imao strašnu moć, funkcionirao je kao mjesto gdje su se kuhale mnoge plemenite stvari, i dolaskom u Zagreb iz Osijeka zajedno s Dunjom Koprolčec, s kojom sam tada živio, očekivali smo da ćemo se upravo u takvu jednu scenu uključiti kroz vrata IFSK-a, zahvaljujući kojem su na ovim prostorima sva vrata svijeta doista bila odškrinuta, i nastaviti ono što smo radili u Osijeku. Međutim, dogodio se hladan tuš. Tog proljeća 1973. shvatili smo da smo zakasnili nekoliko godina; SEK je tada bio grozomora, i odlučili smo da sami moramo nešto pokrenuti u okviru ove provincijalne krčme koja se zove Zagreb. I, srećom, nabasali smo na Zlatka Svibena. Osim toga, tada je postojalo i sumnjivo Studentsko satirično glumište (smijeh), a koje je – za razliku od SEK-a, gdje su se počeli gurati neki tipovi kojima je SEK poslužio kao stepenica da dođu do Akademije – bilo bez ikakvih ambicija. Istina, Studentsko satirično kazalište radilo je neke zanimljive stvari; npr. Sviben je organizirao Prvi svjetski festival smijeha, gdje su se neke predstave odvijale u tramvaju, koji je išao kroz grad, i gdje se naslućivalo nedramsko kazalište. Tako je Sviben doveo i Harryja Jacksona (to mu je bilo pravo ime, s obzirom na to da ga je promijenio) iz Bijeljene, čuvenoga autora vestern filmova iz Bosne koji je u SC-u prezentirao svoje radove, bosanskohercegovačke vestern filmove, a koji bi se danas očitovali kao camp, a pritom je imao i ozbiljne razgovore sa Zuppom.

Teatar kao kugla

Kako ste odabrali naziv Kugla glumište? U spomenutom intervjuu Indoš je naveo da je u početku naziv imao puni smisao sa željom da se predstava gleda sa svih strana, da je to autentičan način doživljavanja kazališnoga djela.

– Dakle, Sviben je bio zanimljiv jer ga je zanimao teatar kao koncept, i tako smo postupno došli do čuvenoga Souriauova teksta, dakle, narušavanja teatra kao kocke, i postavljanja teatra kao kugle, što se može pomisliti na različite načine – je li to teatar okoliša, je li se teatar događa oko tebe... Osim toga, bio je to neki pomak za novo očitovanje i iščitavanje srednjega vijeka, u svakom slučaju – predrenesanse, a pritom su za mene ključnu ulogu odigrala promišljanja Darka Suvina u knjizi Dva vida dramaturgije kojima je pokazao da je moguće promišljati i drukčije kazalište od tog dramskog kazališta, te da je kazališni junak relativno nova stvar na način na koji ga mi kao kazališna publika poznajemo. Naime, Suvin je pokazao da takav kazališni junak proizlazi iz renesanse, a navedeno je iz marksističke vizure tumačio da se sve to događalo u renesansi zbog koncepta izvlačenja individue; znači, junak se tada izdvojio naspram povijesne pozadine kao pojedinac, te se ono što se dogodilo u ekonomskom životu odrazilo i u umjetničkom aspektu. Mene je to osobno odvelo u neko drugo razmišljanje – na interes za pozadinu, na gledanje teatra bez unaprijed zadanog fokusa, na interes za srednjovjekovno, crkveno kazalište; dakle, kako je to izgledalo prije renesanse, i tako sam došao do područja o kojemu je u to vrijeme bilo malo literature. Tako me počelo zanimati crkveno kazalište, procesije, teatar koji se odvijao na trgu – pri čemu su slike teatra prolazile pored tebe ili si kao gledatelj išao od mjesta do mjesta izvedbe, scenskih boravišta, mansija – slike o križnom putu, prolasci kroz dramske slike, i paralelno s navedenom fascinacijom došli smo i do ekspresionističke dramaturgije. Prvenstveno smo bili fascinirali Kaiserom, najgorim njemačkim ekspresionizmom, ali opsjedale su nas i naše reference, pogotovo mladi Krleža – njegovo Kraljevo i Kristofor Kolumbo. Tada sam razmišljao o tome kako još nitko nije postavio Kolumba i kako se tek tada razmišljalo o tome da je Kolumbo izvediv. Zanimale su nas sve te dramske forme koje nemaju fokus, koje nisu vezane uz priču, zaplete, a pritom je isto tako impuls dolazio od Becketta, i pritom sam pokušao povezati Brechta i Becketta s obzirom na to da su svaki na svoj način razbili tu čuvenu katarzu. Osim toga, imao sam odbojnost prema dramskoj strukturi, prema katarzi i da nešto mora biti završeno; isto tako gubio sam se u holivudskim filmovima – njegovu fabulu, čvrstu dramsku strukturu jednostavno nisam mogao pratiti. Zanimale su me otvorene strukture, slike, protoci energije. I tu smo se tako našli. Tu je nastao taj dodir. Osim toga, zanimalo me i etno kazalište tako da sam dosta vremena provodio u Institutu za etnologiju i folkloristiku, kopajući po nekoj opskurnoj literaturi. Nadalje, u to vrijeme bio sam otvoren prema svemu što se događalo na hipi sceni, ali pritom mi se nije sviđala njezina prenaglašena iracionalnost i antiintelektualizam. Privlačila me ona dimenzija hipi pokreta koja se miješala s politikom, a pritom ne mislim na njemačku verziju koja je završila u Baader-Meinhofu, nego upravo na američku verziju hipi pokreta s političkim happeninzima, npr. Do it! – Scenarios of the Revolution Jeryja Rubina, Bijele pantere, Abbie Hoffman... Pored ekspresionizma, koji, na žalost, u to vrijeme nismo osvijestili, zanimao nas je i dadaizam, koji, ne znam iz kojih razloga, uvijek zaboravim spomenuti.

Inicijacija novoga morala

Kao paralelna priča postojalo je inzistiranje Kugla glumišta na socijalnoj situaciji. Tako je Indoš u spomenutom intervjuu naglasio da je Kugla glumište radilo tople, male priče o malim ljudima koji su proživljavali halucinogene događaje što su proizlazili iz same shizofrenije života.

– Da, paralelna priča je ta da smo kazalište promatrali kao socijalnu situaciju a što do tada neke druge grupe nisu imale osviješteno. Zaokupljalo me eksperimentiranje s primarnim socijalnim grupama, od obitelji nadalje; pomak, pokušaj da se sekundarne socijalne grupe pokušaju pretvoriti u primarne. Tada smo vjerovali da je bolje živjeti u kolektivu, propitivali smo koliko treba ograničavati seksualnost – jesmo li posesivni ili nismo u seksualnosti... To je bilo vrlo žestoko iskustvo, što sada možda izgleda naivno, ali to su tada bile užasno riskantne stvari, ako se to uistinu provodilo u svim smjernicama života. Eksperimentiranje sa psihoaktivnim supstancama vrlo je rizično jer velika je razlika između toga eksperimentiraš li s njima ili ih koristiš rekreativno. Naime, možeš pušiti dva puta godišnje eksperimentalno na razini refleksije, pa da od toga istinski stradaš. Nadalje, ako govorimo da prakticiramo slobodni seks, što znači da povremeno ulaziš u ljubavnu aferu, te ako uistinu to javno radiš i promišljaš o tome, reakcije su na to vrlo žestoke. Dakle, stvaranje radnoga mjesta kao primarne socijalne grupe bio je životni projekt. To što se dogodilo s Kugla glumištem bio je takav jedan energetski napor, napon, ali želio bih da ostane isto tako zabilježeno da tu ima mrtvih mladih ljudi, koji su umrli na pragu tridesetih, da je jedan dobar dio završio u ludnici. Inače, ja sam poslije tih šest godina bio u solidnom nokautu i trebalo mi je tri godine i 2000 kilometara distance da dođem k sebi. Bio je to širi eksperiment oko kazališta kao socijalne situacije i same forme kazališta kako to kazalište može izgledati.
Tada smo bili na dobrom putu i bavili smo se dobrim temama, dotaknuli smo se kroz naše iskustvo onoga što je trebalo biti zanimljivo svim ljudima, ne umjetnicima. Željeli smo stvoriti novu socijalnu situaciju proizvodnje, a taj je plan gotovo nemoguće ostvariti u kulturnoj instituciji, i to sada ne govorim kao alternativac, jer se uopće više ne smatram alternativcem. Uzdah “Ja sam alternativac” postao je u želatinoznoj toleranciji neoliberalizma Zapadne Europe izgovor za novu vrstu malograđanskog konformizma i intelektualnu lijenost. Naime, alternativni život sam probao i odradio do kraja. Bilo je to savršeno iskustvo u okviru kojega su se ljudi okupili oko određene umjetničke prakse gdje su dijelili neko zajedničko iskustvo, i to je upravo bilo najljepše u Kugla glumištu. Unutar grupe svi smo besprijekorno vjerovali u to pravljenje novoga morala, tako da su izdajice stvarno nadrljale skoro kao u grupi Baader-Meinhof. Istina, nisu plaćale metkom u glavu, nego duhovnim metkom zbog kojega su neke izdajice završile u Vrapču. Danas sam istinski osupnut tom mladenačkom grubošću.

Tzv. tvrda i meka Kugla

Indoš je istaknuo kako je “meki” koncept Kugla glumišta potražio priču o Zlatnom Zlobnom Zecu i doživljajima Flasha Gordona, te kako se politički aktivizam Kugla glumišta, njihov prodor u političku zbilju odvijao na bajkovit način, na način podsvijesti ili snoviđenja. Nadalje je apostrofirao kako se u performansu Akcija 16.00, koji je izvela “tvrdo-meka” formacija, koristilo pravo oružje i automobili na otvorenom prostoru, te da je riječ o žestokom pristupu doživljaju autentičnih političkih događaja, o doslovnijem prodoru u političku stvarnost (usp. Zarez, broj 15, 1999.). Koliko se slažete s navedenom interpretacijom o mekoj i tvrdoj frakciji Kugla glumišta i kako osobno vidite razloge stvaranja frakcija, što će dovesti do ukidanja Kugla glumišta 1982. i nastavka Indoševe, tvrde Kugle?

– To inzistiranje na tvrdoj i mekoj frakciji izgleda mi u potpunosti blesavo. Taj je štos izmislio Foretić za potrebe neke novinske kritike, a mi to nikada nismo na taj način promišljali. Prije bih rekao da su neke energije unutar grupe bile prejake i raspali smo se na onom dijelu koji se doticao tog socijalnog eksperimenta. Na primjer, u jednom trenutku Indoš je rekao da neće više igrati u bijelim odijelima jer da izgledamo kao pederi, što je istina, nego da moramo igrati u podrapanim hlačama, poput pankera, što je meni posebno smetalo jer sam volio estetizirati. Bilo je to u doba predstave Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak (1980.) i Kugla cabareta (1981.). Nas dvojica na motoru u bijelim odijelima na Stradunu, gdje stvorivši blato slavonskih sela najavljujemo futuristički kabaret Atlantida... Bio je to sjajan mega punk. O, da, imali smo i make up i ruž na usnama. Nikako nisam mogao prihvatiti činjenicu da si tvrđi ako si poderan i popišan, naravno uz obaveznu upotrebu pištolja. Tako je Indoš počeo raditi na referencama koje su i danas kod njega prisutne, a kao prvu predstavu napravio je Aferu Gigan (1982.). Ipak, gledajući s moje točke gledišta, korištenjem linearne dramaturgije, “socijalno kritičke” priče i katarzom gdje junak izgara na kraju, Afera Gigan je zapravo najtradicionalnija Kuglina predstava. Istina, moram pridodati da prema predstavi Afera Gigan imam veoma veliki respekt, ali ne mogu nikako prihvatiti interpretaciju prema kojoj ako nastupaš u poderanim hlačama i koristiš sjekire, da je zbog navedenih elemenata riječ o tvrdoj frakciji, ali, dobro, neka ta interpretacija ostane kao povlastica Indošu. Inače, Indoš mi zamjera da me zanima cirkuska forma i bajkovitost, što nije istina, jer ono što me najviše i jedino zanima jest kako predstaviti neku temu.
Dakle, cirkuska forma služila mi je za uspostavljanje prvoga plana. Tako smo mimohodima za Mekane brodove (1977.) napravili jedan plan koji je tobože pučki i publika upravo može pljeskati na tu cirkusku točku. I u tom trenutku tu istu publiku, koja je uglavnom opčinjena pučkim strukturama, odjednom odvedemo negdje u neku avangardu i ako si dobar umjetnik, opet ih moraš spustiti natrag. Primjerice, Priča od djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda (1979.) je remek-djelo u kojemu smo napravili predstavu koja je izgledala kao cirkus, kao najgore pučko kazalište, gdje se ni Histrioni ne bi usudili uzeti tako jednostavnu strukturu. Ipak, znao sam da jedino s navedenom strukturom možemo proći u Murteru. Dakle, dok je cirkuska forma bila omča za hvatanje gledatelja, unutra se odvijala jedna dadaistička numera koja je sto puta tvrđa, kako bi rekao Indoš, od pojedinih scena u kojima se Indoš lupa i govori o specijalnim snagama, o referencama o Fassbinderu. Činjenica je da se Indoš već dvadeset godina bavi nekim citatima za koje misli da je to aktualan razgovor, dakle, što Fassbinder i njegova mama pričaju o Baader-Meinhofu. Osobno, kao tvrdu frakciju u njegovu kazalištu doživljavam npr. numeru Čovjek-stolac. Gudac i Stošić upravo su otjerali Indoša od nas; rekli su mu da smo mi nadrealni pop zabavljači, te da se on treba posvetiti pravom artu. Za boravka u Danskoj 1975. imao sam susret s praksom danskih situacionista. To je bilo šokantno svježe. Teme kao estetske intervencije i subverzije u mrtvim urbanim prostorima, miješanje nadrealizma i politike, drobljenje i vesela destrukcija “malih sličica svakodnevnog života” još mi se čine pravim političkim teatrom. Dakle, nikako ne bih rekao da su Mekani brodovi manje politički od prikazivanja terorizma u Indoševoj Akciji 16.00. Tema ne zadaje nužno smisao, bez obzira na to što na scenu uvodiš i pištolje, terorizam, kao u spomenutoj Indoševoj akciji.

Posljednja ljubavna afera

Kako biste ipak saželi te estetske razlike između tzv. meke i tvrde frakcije Kugla glumišta?

– Zaustavimo se ukratko na Akciji 16.00, koju je Indoš sjajno osmislio, a do te akcije je došao upravo preko strukture akcije Ubojstvo u lokalu. Uslijedilo je ubrzo i razilaženje. Indoš se u svom kazalištu počeo baviti samo jednim jezikom, što je napravio briljantno, a što me osobno nikada nije zanimalo. Dakle, ne slažem se s njegovom podjelom na tvrdu i meku frakciju jer po tome ispada da je njegova tvrda frakcija radikalnija, a što nikako nije istina. Istina, radilo se o dva koncepta, i pritom je Indoš branio svoj koncept, koncentraciju oko jednoga jezika, kao što sam ja branio svoj koncept – igru s različitim jezicima. Osim toga, kod Kugla glumišta nije bila riječ o estetskoj ideji, nego o ideji koja je došla iz socijalne strukture grupe, da nismo mogli imati vođu, da smo bili ravnopravni i zbog toga smo priznavali sve jezike, i sve smo te filmove spajali u cjelinu, što me strašno veselilo. Međutim, u onom trenutku kad se sve to počeo oblikovati kao umjetnička frakcija, bio sam strahovito razočaran. Cijela tragedija Kugla glumišta bila je ta što se u jednom trenutku srušila ta igra sa strukturama a pritom nismo imali nekog izvana koji bi imao dovoljno dobar aparat da bi nam to mogao osvijestiti, pa su tako naše predstave postale primitivnije i lošije, a posljednja predstava bila je Posljednja ljubavna afera koju smo radili upravo kao posljednju. Zezali smo se da je sve to bila ljubavna afera, a Indoš je tada počeo surađivati s ljudima s kojima nije bio u ljubavnoj aferi, kao što je to slučaj s bendom Slika Doriana Graya. U svakom slučaju, riječ je ipak o ljubavnoj aferi, ali vrlo lošeg tipa. (smijeh) Da, moram pridodati: sve ovo što govorim o Indošu govori o tome da ga beskrajno volim.

Zadana tema

Kako se ostvario vaš susret u radu s Indošem na predstavi Zeleno, zeleno za ovogodišnji Eur?kaz i kako ste prihvatili rad na zadanu temu?

– Prvo moram istaknuti kako sam totalno u šoku da radimo predstavu u tim katastrofalnim uvjetima za Eur?kaz, što nisam mogao ni zamisliti s obzirom na situaciju koja postoji u Danskoj. Uza svu pomoć Kulture promjene uvjeti proizvodnje doista su bijedni. Inače, predstava Zeleno, zeleno nastala je golim slučajem. Lani smo se skupili na Vilovanju; Indoš je pristao da iz svijeta industrijskog šamanističkog performansa ponovo dođe u svijet teatra, i tako smo opet zaigrali kao grupa. Kupujući geodetske sprave za Vilovanje, Indoš je susreo brata pokojnoga Željka Brezića, zvanoga Žan, koji je bio poznati lik u ondašnjem ljevičarskom miljeu na Filozofskom faksu ranih sedamdesetih. Poginuo je na motoru 1981. i ostavio je iza sebe kao mlad čovjek dokumentaciju – izreske iz novina, revije, prijevode anarhističkih knjiga, jednu crvenu zastavu i fotografije s demonstracija protiv rata u Vijetnamu, peticiju koja je skupljana za oslobođenje argentinskih kazališnih radnika, a koji su gostovali i na IFSK-u, i koji su nakon puča u Argentini uhapšeni i osuđeni na smrt. Također se tu nalaze i intimne Brezine fotografije, što je kao anarhist ili “anarho post hard cord boljševik” začudo vrlo uredno skupljao; ujedno postoje i sačuvani dopisi suca za prekršaje kada je radio ludorije po gradu... Inače, cijelo vrijeme igram s Indošem taj sukob između tvrde i meke frakcije, i pritom odustajem od svoje dekadentno nadrealističke estetike i igram, uistinu svih tih godina, kao neka vrsta gosta u Indoševoj estetici ponude šamanističke aktivnosti. I tako smo prošloga ljeta dobili te Brezine stvari. I onda je odjedanput nazvao Brezovec i rekao za navedenu ideju o Eur?kazu čija je tema “ostavština Josipa Broza Tita”. Neke ljude zbunjuje rad na zadanu temu, ali Indoš i ja nemamo ništa protiv da se umjetnost radi i na zadanu temu ili narudžbu; dapače, za umjetnost nije dobro kad nema ograničenja, jer neka vrsta ograničenja daje mogućnost da bistrije razmisliš o formi. I onda se sve to nekako povezalo, a pritom nam je “Tito i titoizam” bila više metafora da se bavimo titoizmom tako da se bavimo sviješću ili svijestima ljudi koji su kritizirali ondašnju vlast s ljevije pozicije, a riječ je o ljevici s Filozofskog fakulteta. To je zapravo bila jedna grupa koja je u dosta mutnom spektru kritizirala ondašnje društvo; naime, tu se moglo pronaći i prostaljinističkih ideja pa sve do krajnje naivnog anarhizma hipijevskog tipa, a u svemu tome djelovala je i Praxis pozicija.
Inače, u predstavi obrađujemo bivši Međunarodni studentski klub prijateljstva koji je politički nestao 1992., kada su ljudi bili izbačeni, a u to se prepliće još jedna priča o Hrvatskoj koja se na nekoj mapi svijeta za jedan dio ljudi iz tzv. Trećega svijeta pojavljuje kao željeni tranzitni cilj, i time ostvarujemo usporedbu između Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva i Prihvatnog centra za azilante Ježevo. Došli smo do točke u kojoj radimo nešto što bi se moglo zvati povijesni komad, komad na povijesnu temu, i do problema, pitanja kako izvući dio povijesti, ali ne na način na koji bi to napravio vulgarni historicizam, nego smo nastojali uzeti jedno vrijeme i u nekoj emocionalnoj punoći učiniti ga nama bitnim. Dakle, ne na način i prema strukturi “tako je bilo jedanput prije” i sada to vrijeme prepričavati, nego upravo osjetiti tugu prošlih reakcija i energija koje se prepliću. Tako smo oblikovali oratorij gdje nam je pomogla zborska glazba pokojnoga Zorana Šilovića, našeg člana koji je radio glazbu na samom početku Kugla glumišta.



Post je objavljen 11.01.2009. u 13:23 sati.