Joj.. kako sam sad tužan i razočaran. Joj.. zašto mi se to sve događa. Sad sam bio na misi. I opet sam vidio Ljubicu. I to sasvim slučajno sam osjetio.. po glasu valjda kad je pjevala.. stajala je iza mene i skroz sam se uvjerio da je ona kad smo si ruke davali na 'mir s tobom'.
Neznam da li je slučajno.. ali baš sam ju sinoć sanjao opet. Nakon dosta vremena.. nakon jedno mjesec dana možda.. neznam točno.
Tako sam tužan jer joj nisam opet uspio ništa reći, jer sam opet otišao bez da sam iša napravio i sad imam užasnu grižnju savjesti i skroz sam tužan i skroz razočaran sobom. Na kraju kad je svećenik rekao da je misa završena za vrijeme završne pjesme sam otišao van..u nadi da će i ona ranije izaći jer ona obično ne čeka tu pjesmu dokraja. No ovaj puta ja sam ranije izašao misleći da je već vani a ona ju je čekala..i onda sam vani opet sve uprskao.. jer u takvim trenicima.. kad treba učiniti neštosa ženskim rodom.. ja potpuno izgubim dar razmišljanja.. i učinim sve što nije dobro.. jer sam budala kakva jesam, otišao do auta i otišao doma.. jer sam opet izgubio razum i dar razmišljanja.. i opet je sve palo u vodu. Tako je glupo ispalo. Toliko joj želim reći bar par riječi.. a ne mogu.. ne mogu.. jednostavno neki užasan sram me koči... da joj ne mogu ništa govoriti.. a toliko.. iz svega srca bi želio.. Da smo barem nasamo.. sve joj bi rekao.
Da vas podsjetim - Ljubica je cura kojoj sam prije negdje pola godine poklonio ovu pjesmu koju ćete sada vidjeti. Tada.. napisao sam i iza broj mobitela ako me ikad poželi upoznati..no nikad nisam ni sms dobio. A i na kavu sam ju bio uživo pozvao.. no rekla mi je da ima dečka.. no da ćemo jednom otići. Iako joj je najprije bilo užasno neugodno.. da me nije mogla gledati.. s vremenom se počela smiješiti. I rekla mi je da joj je lijepa pjesma. No nikada se nije javila..
Tako sam razočaran sobom.. zbog svega.. što nijednu pjesmu moju nikada nije vidjela osim te jedne.. a toliko bih želio da vidi.. što joj nisam imao prilike reći kako mi je draga.. i što ne mogu biti barem prijatelj sa njome.. da mogu razgovarati sa njome.. a toliko bih to volio.. Ja sam izgubljeno dijete koje poznavajući sebe, se nikada neće promijeniti. A imam 25 godina..
Ovo je pjesma; koju je tada, prije negdje pola godine dobila.. I potpuno vjerujem da.. dok sam živ, ovakvu pjesmu; dublju od toga, za neku žensku osobu više neću moći napisati.. tu se sve poklopilo..i tu sam ja svoju dušu ispustio.. To je moj limit.. dalje od toga od mene ne ide..
Pečat krvi
Nekoć sam kao i sad zauvijek;
dijete u srcu bio
I sanjah često, kao i danas
I ono što sam htio
Ono što sam sramom krio
Samo dirnuti tebe srcem,
je sve što sad sam snio
Ne vidjeh osmjeh tvoj,
ali zato baš, ja vidjeh te
U obzoru, moga jutra
snivalo je srca sutra
Ja ne gledah, tijelo tvoje
al' u Duhu, ja zaista, ugledah te
Sestro volim, što postojiš
Pa umirem, tu dok stojiš
kao duša, hladnog zida
Jer ja ljubim, i otajstvo tvoje sjene,
otajstvo tvoje tame
Ako oči naše padnu kao očaj
u bezdan nevjerne tame,
i zaborave, kao ljudi,
i utope se, kao stijene u moru
kao prah ja isčeznut ću,
no ja kažem ti - pamtit ćeš me
Prah će nas progutati u prahu
no u grob tebe nosim
Zapečatih ovom riječju
dok sam na dnu pala mora
udisao snagom pluća
vruće krvi ove snene,
dok mi kraj nj srce kuca
Jer zauvijek sad si zatvorena,
kao robinja u krvi moga srca
Sada iz utrobe dubine svoje
vadim sa krvlju komad srca svoga
I pred oči tvoje ga predajem
dok umire kao vrijeme
Pa srce mi postane teško kao vječnost
a njime sam zapisao ove riječi
Od danas - ti mene već znaš
I ja stoga ti kažem:
Dođi - ja zovem da sanjam,
a ne da živim, jer živ sam umro
U dubini ove duše,
još se svijeti drevni ruše
Strastvena je i naivna,
djetinjasta, i duboka
kao dijete, plavog oka
Pogledaj me -
Iz mene potoci riječi će teći
Ja pisati ću, ja sanjati ću,
kao tiha ovca stada, disati ću
Znadoh dok te, vidjeh jutrom
da si mirna, kao rosa
Reče noć mi, u tvom oku
da si more, u potoku
Reče vjetar na pustinjskom mraku
da je svjetlo to u prahu
Kao odsjaj, vjernom toku
vjerna da si, sna dubina
stijene skromne, uzvisina
Jednom, kada korijen mi iz dubine uvene
živjet ću u prostranstvima bure
što je lupala mi u sjeti srca
No svjetlo će korijenu dati novi život,
pa će Duh da ga obljubi vjerom
A u njoj ću baštiniti
zlato u polju tvoga oka
što je sanjalo u obzoru
korijena, u cvijetu vrta
u carstvu tvoje duše
Post je objavljen 11.01.2009. u 12:33 sati.