Pregled posta

Tragovi ljeta

Ne, ne progovara iz mene nostalgija za toplim i pretoplim danima koje smo ostavili za sobom u prošloj godini. Više me vodi želja da napišem nešto što sam davno trebala napisati, ali nisam bila u stanju uobličiti. Ponekad je dobro kad prođe vrijeme i proguta detalje od kojih ne vidimo ono važnije. Kad sam prije gotovo četvrt stoljeća provela u Francuskoj dva prekrasna tjedna, nakon povratka sam sjela i napunila četiri male bilježnice sjećanjima na svaki dan tog boravka. Ti su zapisi negdje u kutiji pored pisaćeg stola za kojim sjedim, no činjenica je da ih u svim ovim godinama nisam nijednom otvorila i pročitala od početka do kraja. A žive uspomene, njih susrećem vrlo često, ponekad usred svakodnevice, kad ugledam ili doživim nešto što me podsjeti na te davne srpanjske dane.

Postoje mjesta i razdoblja kad se tako intenzivno živi, da se svaki trenutak zbivanja trajno utiskuje u naša sjećanja. To su oni trenuci kad smo toliko otvoreni prema svemu što nas okružuje, da imamo osjećaj kako grlimo cijeli svijet, i kako on zauzvrat velikodušno i dobrostivo grli i prihvaća nas. Poznajem takve trenutke, oni su obično ravnomjerno raspoređeni u svakodnevici i samim time nekako prikriveni, kratki bljeskovi koji me hrane i ne daju da potonem u monotoniju koja me nastoji omamiti i zadržati u kolotečini. No ponekad se to sretno stanje proširi i zadrži dulje. U nadi da će se upravo to dogoditi doputovala sam u Segedin, polubolesna, s teškom glavoboljom koja je prvoga jutra prijetila da će ostati stalni podmukli pratilac i smetnja koncentraciji koja mi je bila više nego potrebna. Srećom, to se nije dogodilo. Nakon kišnog jutra u kojem smo obišli dio Segedina kako sam opisala u jednom od prethodnih postova započeo je radni dio našeg boravka. Pregledavajući slike u arhivi prisjetila sam se živo mnogih detalja.

Nezaboravni prolaz kojim smo i nekoliko puta dnevno hitali u jednom i u drugom pravcu, poput školaraca s torbama preko ramena.


U početku mi se činio nekako mračnim, gotovo prijetećim, no ubrzo sam se udomaćila i jedva čekala da prođem kroz njegovu ugodnu hladovinu. To je trijem koji okružuje trg uz Segedinsku katedralu, a na zidovima zgrada Univerziteta u koje se ulazi iz trijema nalaze se prikazi mađarskih velikana. Kako nitko odande ne tjera golubove, a nema ni zaštitnih mreža, mnogi kipovi i reljefi nose tragove njihovog boravka ondje, a jednog smo zatekli in flagranti na povišenom mjestu:


Trg koji se nalazi uz katedralu okružen tamnim trijemom:


Pogled gore prema impozantnoj građevini


ukrašenoj mnogim detaljima:


I pogled na toranj sa strane:


Kao što sam napisala u linkanom postu, Segedin je bio gotovo potpuno uništen u velikoj poplavi rijeke Tise 1879. i ponovo sagrađen, pa tako ni ove građevine nisu jako stare. Ne znam što bi o njima rekli povjesničari umjetnosti, no meni su se svidjele, kao što mi se svidio i cijeli grad koji sam uspjela vidjeti u tako kratkom vremenu koje sam uglavnom provela na mjestu koje opisujem.

Ulaz u Teološki fakultet koji je ugostio našu skupinu ističe se ovim svijetlim stupovima koji su nam olakšali snalaženje u početku.


Ne, nisam studirala teologiju i naša predavanja nisu imala ekskluzivne veze s njome. Obuhvaćala su razdoblje od dvadesetak stoljeća kojima se kroz književnost na latinskom jeziku provlačila ideja humanizma u najrazličitijim oblicima. Od Cicerona do dvadesetog stoljeća. U toj se priči, naravno, našlo i mnogo uglednih teologa, ali i njihovih suvremenika disidenata i mnogih drugih koji su s dubokim poštovanjem promatrali svijet oko sebe i ljude u njemu i nastojali ga učiniti boljim, svatko prema svom nadahnuću.

Kad uđete kroz velika vrata i okrenete se desno prema stubištu, morate pričekati da vam ljubazna starija gospođa, ili ljubazna mlađa gospođa u suprotnoj smjeni otvori vrata pritiskom na gumb. Da su gospođe ljubazne uvjerila sam se kroz neverbalnu komunikaciju u nekoliko navrata kad sam nehotice, želeći pogledati kroz prozor predvorja u kojem smo se okupljali, zaklonila pogled koji su imale iz porte prema ulazu, a bio im je važan kako bi mogle otvoriti vrata onima koji su tek dolazili. Svaki put sam se na neki način, uglavnom rukama i osmijehom ispričala, a one bi mi odgovorile ljubazno odmahujući i kimajući glavom, budući da su znale da ih ne razumijem. S tog sam mjesta slikala tribinu pred katedralom gdje se održavaju koncerti u ljetnim večerima i na kojoj sam se i sama našla posljednje večeri našeg boravka ovdje na prekrasnom koncertu segedinskog simfonijskog orkestra:


Ne mogu odoljeti da ne stavim još jednu fotografiju istog mjesta, s pogledom na stup zavojitog oblika lijevo koji mi je bio toliko osobit da sam ga odmah upamtila kao oznaku ulaza koji je inače bilo lako promašiti, budući da se oni bijeli stupovi ne vide kad se prolazi trijemom.


Na putu do predavaonica koje smo svaki put po želji birali prema predavaču i temi predavanja prolazili smo pored uistinu velikog raspela - žao mi je što se veličina ne može prikazati usporedbom s nekim predmetom, no nalazilo se visoko na prostranom bijelom zidu:


A malo dalje iza ugla, hmmmm, mađarski ili latinski, pitanje je sad. Mislim, u ovom slučaju najbolje pali kombinacija jednog i drugog:


A ovo je natpis zbog kojeg sam u jednoj stanci mobitelom nazvala mamu koja ponešto zna mađarski. Nakon što sam joj, pomalo zbunjena mnogojezičnim okruženjem, natpis pročitala na dva ili tri pogrešna načina, rekla je da to znači Ne ulazite. Dakle, kad se vrata zatvore, gotovo je…


S trećeg kata pruža se lijep pogled na trg uz katedralu iza tribina:


Na tornjeve katedrale:


Na mali simpatični trg koji bi mi ostao potpuna nepoznanica da ga nisam ugledala ovako odozgora i slikala privučena bujnim zelenilom krošanja drveća:


I za kraj slika koja mi je posebno draga, pogled kroz prozor zaštićen mrežom protiv komaraca na bujno zelenilo unutarnjeg dvorišta.

Nisam ja zapazila ljepotu tog prizora, nego sam vidjela prijateljicu kako stoji s fotoaparatom i slika. Taj je prozor pored kojeg sam svakodnevno zastajkivala pružao najljepši pogled i ostavljao gotovo nestvaran utisak izazvan igrom svjetla koje se probijalo kroz rupičasto zeleno tkivo.

Kad se naš boravak ondje približio kraju, a bilo je to nakon pet dana prepunih utisaka, osjećala sam veliku zahvalnost prema svima koji su mi omogućili boravak ondje i učinili ga tako lijepim, ugodnim i ispunjenim raznovrsnim sadržajima. Zahvalnost prema obitelji koja me otpustila bez prigovora i omogućila mi boravak bez imalo grižnje savjesti; zahvalnost prema ljudima koji su, kao čarolijom, naizgled male i skromne stvari učinili velikima i važnima; zahvalnost na prijateljstvu, razumijevanju i prihvaćanju, svemu što je nama koji smo putovali zajedno boravak učinilo ljepšim, sadržajnijim, svjetlijim.

……………….

Svim dragim prijateljima blogerima koji su navraćali u ova dva tjedna moje odsutnosti zahvaljujem na posjeti i na novogodišnjim čestitkama. Svako dobro neka vas prati svakoga dana ove i svih ostalih godina. A meni je ovo dolaženje s prekidima trenutno jedini način na koji mogu funkcionirati na blogu. Malo me ima pa me nema i opet ima i tako… Do čitanja

Post je objavljen 11.01.2009. u 10:35 sati.