Nešto što svi tisuću puta ponove postane istina, pa tako i ono famozno 'porod se odmah zaboravi čim ugledaš lice svog djetešca'.
Tko to odmah zaboravi, blago njemu.
Porod boli. Porod iscrpljuje. Porod traje. I traje i traje i traje. I traje. U porodu pišaš po sebi i pola tijela ti je u krvi. U porodu ti zabijaju igle u vene. U porodu te režu na živo i da, to se osjeti. U porodu si na rubu svijesti. Porod je jedno od najgorih iskustava u životu. Na kraju poroda, barem meni, iscrpljenoj i drogiranijoj od Amy Winehouse, mogli su uvalit kladu zamotanu u ručnik i reći: 'Ovo je vaše djetešce', ja se ne bih pobunila.
ALI!
Tri-četiri dana nakon poroda, kad ugledaš lice svog djetešca, to je već nešto drugo.
Nije baš da zaboraviš porod (to nikako), ali…
Ovako ću to objasniti.
Rekla mi je nedavno jedna kolegica s posla (a da je vidite, nije baš majčinski tip) da je kad dobiješ dijete najbolja stvar koja ti se dogodi u životu. Rekla je: 'Zamisli nešto najviše super što ti se ikada desilo, e pa ovo je deset puta bolje!'
Ja sam se onda sjetila Islanda i Landmannalaugara i onog jutra kad smo tamo sjedili na brdu i gledali jezero i planine okolo, i nigdje nije bilo nikoga, i vladala je tišina, i pred nama se prostirao svijet, i osjećali smo se kao da je Zemlja tek stvorena i da smo mi prvi ljudi na njoj.
Morning has broken, like the first morning…
I mislila sam si: bolje od toga?
Beat that, little baby!
E pa…
Je.
Bolje je.
Post je objavljen 10.01.2009. u 20:33 sati.