Na čemu se temelji identitet kršćanina?
Vjerujem da ćemo se svi složiti kako on svoj identitet ne pronalazi u ovozemaljskim prolaznim stvarima , jer prah se prahu vraća. Svoj identitet, kako nam Sveto Pismo kaže i kako nas Crkva uči mi gradimo na Stijeni, koja je Isus Krist, a to vidljivo jedinstvo ostvarujemo na Petru Stijeni.
Tko god se spotakne o taj kamen, biva satrt. Na toj stijeni mi gradimo; što više Gospodin je taj koji gradi našu kuću, ali ne i bez nas. Isus je za nas umro. Sve naše boli i slabosti on je uzeo na sebe; ranama njegovim mi smo iscijeljeni. Grijeh i zlo, jednom zauvijek su poraženi. I u ovom se ogleda osuda zloga jednom za sva vremena. Iščitavajući knjige o Makabejcima, vidjet ćemo kako Juda Makabejac poziva svoj narod da se odvaži i odupre navalama zla, kako bi otklonili Grozu pustoši sa Svetog mjesta. Gospodin će svejedno izvojevati pobjedu, pa bilo to s malo ili puno vas.- čitamo i u isto vrijeme se sjećamo Isusovih riječi kad kaže kako će sablazni uvijek biti, ali jao onima po kojima ona dolaze.
Knez tame je jednom za uvijek pobijeđen, zato onaj vjernik koji je zakoračio u borbu sa silama zla zna da on već ima zagarantiranu pobjedu. Međutim, ono što najviše probada Srce Gospodinovo jeste mlakost onih koji sebe nazivaju vjernicima, a koji se nisu konačno opredijelili izložiti svoj život za Božju stvar. Slušajući nadahnuta usta sv. Pavla trebali bi se pitati, zajedno s njim: što je to što možemo izgubiti? Kršćanin je čovjek nade. Očaj bi trebao biti nešto što je strano svakom kršćaninu. Onaj tko očajava šalje poruku beznađa, malodušja, depresije, straha pred navalama zla. Takav čovjek na indirektan način kaže kako zlo ima zadnju riječ, tj. da je zlo jače od dobra, mržnja od ljubavi.
Ono čega se sotona najviše boji jeste da kršćani ne spoznaju povjereno im dostojanstvo i vlast koja im je jednom za vazda darovana. Osuda kneza tame jednom za uvijek bi trebala biti činjenica koja nas ohrabruje, a ne da nas dovodi u poziciju da hodamo ovom zemljom kao poraženi. Nema te sile, nema te snage koja može pokoriti jedan narod Božji, jedino ukoliko sam ne izabere prokletstvo umjesto ponuđenog blagoslova. Na žalost te činjenice (u pojedinim trenucima razmišljam tako) kao da su više svjesne prikrivene poluge zla nego sami vjernici. Mračnjaci ovog svijeta (oni koji su se već opredijelili za zlo) obilaze zemljom i zaokružuju svojim «šestarom» zacrtana područja.
S nesmiljenom žestinom udaraju, ne toliko javno i deklarativno, koliko tajno rušeći nacije iznutra, a polazišna točka im je osnovna ćelija, obitelj. Služeći se medijima kao glasnogovornicom zvijer sa deset rogova udara na deset Božjih zapovijedi, sustavno izvrčući duhovni zakon u srcima kako djece, tako i odraslih koji više ne razlikuju dobro od zla. Guta se sve što je na stolu, što je ponuđeno, a da se ne pitamo i ne rasuđujemo. Ukočeni pogledi s krugovima oko očiju kao u hipnotiziranog… Tek povremeno pogledavanje jedno u drugo, a razgovor prisutan samo kao svađa oko daljinskog upravljača za TV.
Razgovor u obitelji je zanijemio od kad je u kuću ušla «kutija koja govori». «Proročki» glas lažnih proroka sve je prisutniji. Ne može se niti pogledati stranica teletexta, a da na njoj ne visi ponuda tarota, vidovnjaka, horoskopa…O sadržaju programa da i ne govorimo.. sama crna kronika. No, da sve ne bi ispalo crno, vratio bih se činjenici osude zla jednom za uvijek. Prije nego što će uzići na nebo Isus svojim učenicima kaže da ne budu žalosni što on odlazi Ocu jer je tako bolje. Do Uzašašća su imali Isusa uza se, no nakon Duhova on s Ocem se trajno nastanjuje u njima po Duhu Svetom. Uzašašćem na nebo Isus je otvorio po svojoj krvi nesmetan prolaz svima onima koji uzvjeruju u njega i pokrste se. On je utro put po kome mi direktno dolazimo pred prijestolje slave Božje i izlijevamo svoje molitve, poput miomirisnog tamjana u Ime Isusovo u sili i snazi njegovog, a sada i našeg Duha Svetog.
Duh Sveti je taj koji iz nas kliče neizrecivim uzdasima: «Abba, Oče!» Iz ove činjenice postaje razumljiva Isusova preporuka kad kaže da sve što zamolimo u njegovo Ime da će Otac učiniti, kako bi se on proslavio. To što sada molimo u Duhu zalog je uslišanja naših molitava. To nije zato jer smo mi ti koji molimo, nego jer Duh Sveti potpomaže našu molitvu, što više moli u nama, s nama i kroz nas. Ono što se traži od nas jeste iskorak u vjeri i «hod po vodi». Zato danas možemo sa sigurnošću reći kako je Duh Sveti kamen spoticanja za mnoge vjernike, kao što je to nekad bio Isus dok je hodao zemljom. Zakon Duha je nadomjestio Zakon po slovu. Srce od kamena postalo je srce od mesa. Stari Zakon koji je ustanovljen na Sinaju pedeseti dan nakon židovske pashe i izlaska iz Egipta, ustupio je mjesto Novom, Zakonu Duha na Pedesetnicu, nakon Nove Pashe, silaska nad pakao i Uskrsa Isusa Krista.
Duhovni Zakon je taj koji obvezuje nas kršćane, a vjera u tu stvarnost uprisutnjuje tu pobjedu u živote svakog od nas. U Starom Zavjetu posebno pomazanje su imali kraljevi, svećenici i proroci, no u Isusu Kristu to kraljevsko, proročko i svećeničko dostojanstvo su zadobili svi kršteni. Izgradnja ove svijesti kod vjernika laika bi trebala biti jedan od prioriteta kod navještaja. Pravednost koju mi dajemo sami sebi je lažna, farizejska. Ona ide pod ruku s mentalitetom ovog svijeta koji nastoji pronaći samospasenje, samospoznaju, koji temelj s kojeg crpi životni eliksir traži u sebi, a ne u Bogu. Odatle toliko ezoterije svuda oko nas.
Međutim, kršćanin je taj koji kaže: što je to što imam, a da to nisam primio? Čime da se hvalim, osim križem Gospodinovim? Ne biti svjestan činjenice da naša pravednost dolazi od opravdanja po Isusu, stavlja nas u položaj onih koji se neprestano pokušavaju dokazati i opravdati. Bližnji nam postaje takmac na tom putu samoopravdanja, što više vrlo često i neprijatelj. Dovoljno je da netko drugačije misli ili da stvari promatra iz drugog kuta, pa da bude meta naših napada. Prisutnost tog mentaliteta svijeta je siguran znak da još uvijek nismo zakoračili stazom Novog Zakona, nego da smo još uvijek na starom. Uloga Duha Svetog jeste da pokazujući na Krista raspetog prokazuje grijeh svijeta, ali u isto vrijeme on pokazuje neizmjernu ljubav Božju, koju nam dade žrtvujući svoga Sina za naše spasenje.
Zato naš unutarcrkveni dinamizam nikad ne bi smio biti lišen svijesti darovanog nam dostojanstva, te da «svi sagriješismo» i da među nama nema onih koji se nisu, poput razmetnog sina odmetnuli, pa vratili, te da do pravednosti nismo stigli svojim snagama i zaslugama, nego milošću Božjom. Spoznaja ovog bi nas trebala držati u stavu poniznosti i zahvalnosti za svakog brata i sestru u radosti zajedništva i klicanju pred prijestoljem Božjim, unatoč okolnostima, koje nam ponekad izgledaju nesavladive. Duhovna stvarnost koja nam govori o osudi kneza ovog svijeta, poništenju grijeha za sve one koji uzvjeruju i pravednosti koja nastupi Isusovim odlaskom Ocu, a koja se očitova nad onima koji prihvatiše, ali i nad onima koji odbiše Duha Svetog za svu vječnost, je istinska stvarnost unatoč tomu što je sve tako izrelativizirano, pa i svijest o ovomu.
Dao Bog da bude više onih koji će okupljeni u «gornjoj sobi», u bratskoj ljubavi i zajedništvu, moliti da se ova Snaga spusti na što više vjerujućih, koji će nakon radosnog iskustva Uskrsa biti, ne samo svjedoci u sebi, nego i u svijetu. Budući svaka obnova zajednice započinje s pojedincem, kao što je to započelo s prvim navještajem i Marijinim sudjelovanjem, a dovršilo se izljevom snage za poslanje na Duhove u Duhu Svetom,isto tako obnova svijeta započinje odvažnim svjedočenjem i prokazivanjem zla na «prvotni način» kako ga učini Petar kad spočita okupljenoj svijetini: «Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.» , na što oni duboko potreseni rekoše : "Što nam je činiti, braćo?"