Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Tomislav Čadež

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Potkraj trinaeste glave Poetike Aristotel brani Euripida od takozvanog općeg ukusa: „Stoga u istome griješe oni koji prekoravaju Euripida zato što to čini u svojim tragedijama i što većina njegovih tragedija završava nesretno. To je, kao što je bilo rečeno, ispravno.“

Danas bi se reklo: Aristotel za Euripida a protiv holivudizacije.

Međutim, to ga ne priječi da već u sljedećoj, četrnaestoj glavi, proglasi hepiend najboljim raspletom za tragediju. U drugome dijelu te glave analizira načine prepoznavanja. Pošto zaključi „nužno je da netko nešto učini ili ne i to znajući ili ne znajući“, razmatra koja je kombinacija ta četiri elementa najbolja.

Ne izvodi, dakako, cijelu permutaciju, nego nas zavodi suženim retoričkim postupkom gradacije od jedan do četiri: „Ali najbolji je posljednji način: mislim, na primjer, ono kako u Kresfontu Meropa upravo namjerava ubiti sina, pa isto tako u Ifigeniji sestra brata, a u Heli sin prepoznaje majku u času kad ju je namjeravao izručiti neprijateljima.“

Pažljiviji čitatelj svakako nije propustio uočiti da je Aristotel primjere sretnih završetaka isto uzeo od Euripida. Kresfont i Ifigenija njegove su drame a autor Hele je nepoznat. Međutim, siže iz mita o njoj nalazi se u Euripidovoj drami Antiopa, u kojoj "radi" identičan mehanizam prepoznavanja u zadnji čas. Stoga neki prevoditelji, kako navodi Dukat, umjesto Hele stavljaju upravo Antiopu.

Najbolji je, dakle, spas u zadnji čas.

To su, ako ne griješim, jedina dva mjesta u Poetici gdje Aristotel raspravlja o sretnim i nesretnim ishodima.
Evo kako tu proturječnost učeno iznosi Zdeslav Dukat, čijim se prijevodom Poetike služim: „Preferiranje modusa 4, u kojem prepoznavanje nastupa prije kobnog čina pa ga sprečava, u očiglednom je protuslovlju s 13. glavom gdje se kaže da u umjetnički najuspjelijoj tragediji obrat treba da bude iz sreće u nesreću, dakle preporučuje se nesretan ishod. Pravog objašnjenja za to nema.“

Ova proturječnost, bilježi Dukat, proganja komentatore poetike od Lessinga. U opširnoj bilješci iznosi, nadalje, kronologiju slučaja. Tkogod da se predmeta dohvatio, nije se od njega uspio odlijepiti. Najradikalnija je pretpostavka da Poetika uopće nije integrirano i cjelovito djelo.

Vjerujem da komentatori griješe jer spor nastoje riješiti jedino uz pomoć krute (aristotelovske) logike. Naime, podrazumijevaju Aristotela kao kakvu izvanvremensku, neupitnu veličinu, pa se čude što se (ma je li?) zabunio. Štoviše, čini se da na njega gledaju kao na kakvog knjiškog moljca, koji se češe iza uha i smišlja, i misli, tako da se zapravo vrlo malo razlikuje od idealne slike koju, na primjer, priželjkuju za sebe u povijesti duha.
Rekao bih, Aristotel nije biće koje titra na distanci, uzvišen i nepoderivog subjekta, odmaknut od svijeta u vječnost profesorskih maštarija.

Rekao bih, Aristotel se u trinaestoj glavi ne obraća svojim učenim potomcima, nego se obraća, polemično, svjetini, pa joj kaže: nije Euripid tu, nije umjetnost tu, zato da podilazi vašim strahovima i hrani vašu taštinu.
On dakle ne piše učenu knjigu za vjekove, nego živo, polemično djelo. Poetika obiluje vrućim prezentom, pohvalama i pokudama suvremenicima, ad hoc recenzijama, pa se dakle i obraća, recimo to tako, različitim skupinama ljudi.

A u četrnaestoj glavi Aristotel je rekao što doista misli, ili što osjeća da je najbolje. Međutim, što je za Jupitera, nije za vola. Što moraju znati pisci, ne mora znati i svjetina, danas bi se reklo masa.

Nije dobro da se masama servira samo ono najbolje, jer masa i nema ukusa, samo apetita. Masa će, dopustimo li joj, devalvirati sreću do ništice.

S druge strane, na umjetnicima je da je da masi ne podilaze. I upravo zbog te osobine, Aristotel u trinaestoj glavi hvali možda više Euripida nego njegove drame, ili oboje, ali zbog toga što je rečeno.

A u četrnaestoj glavi pokazuje koliko je Euripid, zapravo, genijalan pisac: i gospodar straha, koji je za sve nas neminovan, i gospodar olakšanja, koje je ipak najpreče.

Svi veliki pisci, njihova dakle djela, nose u sebi tu proturječnost na koju se, eto, sretno nasukao i Aristotel.


Post je objavljen 10.01.2009. u 01:20 sati.