Gotovo svaku večer prošetam do Doma, pozdravim starog Bana i kibiciram mravinske kartaše.
Interesantno je čitati izraze sa njihovih lica, kad imjaju dobre karte, kad blefiraju, kad motaju, kada gube i kad dobivaju.
Moglo bi se o tome napisati čitava knjiga. Sa ljudskih lica mogu se očitati misli ...
Eto tako prije neku večer sidnem ja za jedan stol i gledan izraze lica i govor tijela kartaša u Domu. Odjednom mi se složi priča u glavi, dignem sa sa katrige opalim sliku sa mobitela i otrčim doma napisat priču dok mi je još u glavi, prču o Mravinskim kartašima !!
Nesigurno je stari stari Boćo sa stola podigao hrpicu karata koja mu je bila podijeljna. Pogled mu se mutio dok je karte rastvarao u lepezu i raspoređivao ih po boji i jačini, a tijelo se treslo dok je grčevito stiskao karte da mu ne izlete iz ruku. Kap hladnog znoja cidila mu se niz čelo. Ispod oka je pogledavao društvo za stolom. Bilo ga je strah susresti se s njihovim pogledima... Zašto se sad nalazi u ovakvoj situaciji? S njegove desne strane je sjedio Mirkaš, a sa lijeve Stipe. Obojica su se nagnuli prema nazad u iščekivanju da Bočo kaže svoju licitaciju. Ajde! Tale je smireno sjedio nasuprot njega. Po držanju tijela reklo bi se da je smiren iako mu se nije moglo ništa očitati s lica. Crna kapa duboko navučena na glavi ,očale za vid su mu se maglile na vrhu nosa, dok mu se lice jedva razabiralo od oblačka netom ispuhnutog dima dogorjele cigarete. Zar je to moj drug? Pomisli stari Bočo? Ta on je samo utjelovljenje Smrti glavom i mandibulom? Šta Ono ovdje radi? Nije to Smrt, pomisli stari Bočo. To je Bog. Ili već nešto takvo. Samo se zakamuflirao da ga isprovocira. Da vidi hoće li se dati zbuniti. Uz duboki izdisaj Bočo se oslobodio grča. Ovo je samo igra. Karte. Hm... Bilo bi mu možda bolje da ima i asa Kupa pa da ne mora razmišljati o dugoj napolitani, ali i s ovim se da nešto iskombinirati. Kod Mirkaša je trica i duja Dinara. Kod Stipe napolitana Bata. Sve zna. Sve mu je jasno. Drug preko puta ima sve što mu treba. Ne gleda ga, ali ima osjećaj da mu je namignuo iza onog netom odpuhnutog oblačka dima dogorjele cigarete. Bočo je prvi od ruke tuče u Kupe...
Požutjele stranice Giuseppea Boerija, autora Rječnika venecijanskog dijalekta iz 1856. godine, vrlo škrto nam pojašnjavaju dvije danas u nas uvriježene igre: trešetu i briškulu.
Trešeta se u njegovo vrijeme zvala tressetin (tre volte sette ili tri puta sedam).
Dakle, igralo se u 21 punat, bez akužavanja i svakako bez "tučem" i "strišajem".
U trešeti i briškuli postoje četiri boje s talijanskim nazivima: baštone, špade, dinare i kupe.
Autor igre i naziva se zasigurno držao tehnologije njegova vremena, kada su navedeni nazivi dominirali ljudskim rodom i predstavljali društvenu opasnost, jer:
- Baštona znači: toljaga, palica, štap, batina – pa na glavnoj karti, asu, piše: Molte volte le giocate van finire a bastonate – što znači da mnoge partije karata završe tučnjavom.
- Špada znači: mač – pa na asu piše: Il giuoco della spada a molti non aggrada – što znači da se igra mačevima mnogima ne sviđa.
- Danaro (dinar) znači: novac – pa na asu piše: Son gli amici molto rari quando non, si ha danari – što znači da vrlo rijetke prijatelje ima onaj koji nema novca.
- Kupa (coppa) znači: čaša, krčag, pehar – pa na asu piše: Una coppa di buon vin fa coraggio famorbin – što znači da čaša dobra vina ulijeva hrabrost i raspoloženje.
Za briškulu ne nalazimo nikakvog povijesno-stručnog pojašnjenja, pa ćemo se poslužiti talijanskim glagolom briscolare, što znači tući, udarati. I eto jasne slike: briškula je adut koji tuče sve ostale karte.
Zanimljivo je da stari Boeri za quintigliu (kvintilja) navodi: "Kvintilja je vrst trešete". I ništa više.
Slijedom povijesnih tragova možemo kazati da je današnji oblik kartanja u Dalmaciju ušao tijekom XVIII. stoljeća kroz mala vrata velike Serenissime, tj. pod utjecajem dugovjeke venecijanske vlasti.
U Dalmaciji se vrlo često, pored navedenoga, igra spomenuta kvintilja i trijumf te preferans koji je ponikao iz neke druge "kartaške dinastije".