Marketing
DEŽI + VLAKEC=150 GODINA VATROGASTVA
MURSKO SREDIŠĆE
1919. godine rođen je najstariji član Društva i vjerojatno najstariji međimurski vatrogasac Željko Žilavec-Deži **** Željko i Ivan ukupno su „skupili" 150 godina vatrogasnog staža **** Gasilo se sa ručnim špricama koje su i danas u ispravnom stanju **** 1953 gorjelo 60 vagona nafte **** Deži + Vlakec= 150 godina vatrogasnog staža
DVD Murko Središće osnovano je 1922. godine, a tri godine ranije, 1919. godine rođen je najstariji član Društva i vjerojatno najstariji međimurski vatrogasac Željko Žilavec-Deži. Željko, čiji je otac bio jedan od osnivača Društva, već planira proslavu devedesetog rođendana koji će obilježiti sa svojim vatrogascima čiji je član otkada zna za sebe. Samo četiri godine mlađi Željkov je nerazdvojni kolega vatrogasac Ivan Brodar, stariji. Željko i Ivan ukupno su „skupili" 150 godina vatrogasnog staža, prepuni su uspomena i doživljaja, pa se tek mali djelić njihova života može opisati novinskim tekstom. Željko i Ivan danas su uzor mladim vatrogascima, a na pitanje bi li ponovo bili vatrogasci da mogu birati svoje životne puteve, spremno odgovaraju da je pitanje smiješno jer oni su vatrogasci i danas. U razgovoru za MEĐIMURJE Željko i Ivan prisjetili su se svojih početaka u vatrogastvu, a iz obilja materijala izdvajamo tek nekoliko „štikleca".
- Prvi veliki požar kojeg se sjećam, počeo je svoju priču Željko Žilavec-Deži, bio je kod nas doma kad sam išao u četvrti razred. Još se sjećam preseljenja u tada novoizgrađenu školu, zgradu u kojoj se sada nalazi dječji vrtić. Kad je kod nas počelo gorjeti, učiteljica me poslala doma i još danas se sjećam prizora koji sam zatekao. U štali smo držali dva bika koje su izvukli van i ja sam ih morao paziti. Tada sam prvi put vidio motornu špricu kojom su došli gasiti vatrogasci iz Lendave . Naši su imali dvije ručne šprice koje su i danas u ispravnom stanju. Od toga trenutka sam i ja postao vatrogasac, raznašao sam pozive, glancao špricu koja je uvijek morala biti čista kao nova. Satima smo je šmirglali. U to je vrijeme bilo puno manjih požara po Murskom Središću, izgorjelo je nekoliko mlinova, nešto manjih objekata, a tada sam dobio i prvo vatrogasno odijelo. Bio sam ponosan i ništa mi nije bilo teško.
To vatrogasno odijelo odredilo je moj životni put, bio sam na bezbroj požara. One manje ni ne pamtim, samo one veće, kao onaj prije Drugog svjetskog rata u Svetom Martinu na Muri gu kojem je gorio marof. Tu nam je vojska dala konje. Bilo je dobro dok se vjetar nije okrenuo prema nama, jedva smo se izvukli i mi i oprema. To je bio jedan od prvih požara u kojem sam umalo nastradao. U to vrijeme zbio se i veliki požar u Murskom Središću u kojem je izgorjelo 14 gazdinstava, skupa s puno naše opreme. S opremom smo se svakako snalazili. Prije samog rata, naručen je agregat iz Ljubljane, dio novca je bio uplaćen, ali agregat nikad nismo dobili. Bilo je svega. Nekada je bilo teško doći do požarišta, nije bilo puteva, bilo je i tragičnih događaja koje nismo mogli preduhitriti, kad su ljudi stradavali - sjećam se dvoje djece koja su izgorjela u požaru, mi smo ih tek noću izvukli iz požarišta...
Bio sam na svakom požaru, a sada u ovim godinama, samo bih smetao jer više nisam toliko pokretan. Sve sam radio u Društvu - bio sam i predsjednik i tajnik i skladištar, kako naš narod kaže „Katica za sve" - ali nikad nisam imo slobodnog vremena. Inače sam bio zaposlen u rudniku, jedno vrijeme kao šef u autoparku, strojovođa, šef na separaciji... Iz rudnika pamtim događaj kad smo išli spašavati potopljene pumpe. U jami na trafostanici izgorio je izolator, pa pumpe nisu mogle raditi. To je dovelo do poplavljivanja jame, a mi smo pokušali izvući pumpe, ali kad smo samo na trenutak izašli, u jami je nešto puknulo, urušio se ugljen. Da smo ostali samo malo duže, nikad nas više ne bi bilo. Da ne pričam o lokomotivama, najmanje sedam sam ih morao dizati jer su se često znale prevrtati. To je bio krvav posao.
Od 1973. godine sam u mirovini. Imam dva sina, mlađi je jedno vrijeme bio vatrogasac, ali više nemaju vremena. Bio sam i osnivač ženske vatrogasne ekipe, sada sam viši vatrogasni oficir i doživotni počasni tajnik, ispričao nam je Željko Žilavec-Deži. Doznajemo da je Željko bio i jedan od osnivača Nogometnog kluba „Rudar", ali u „Rudaru" kao da su zaboravili na to.
Dva vatrogasna druga
Ivan Brodar, stariji, rođen je 1923. godine, također je radio u rudniku u Murskom Središću, bio je strojovođa, pa ga ljudi znaju i po nadimku „Vlakec".
- Ja i Deži smo bili nerazdvojni, kamo on, tamo i ja, reko nam je Ivan Brodar. I ja sam radio u rudniku kao strojovođa, a vatrogasac sam punih 67 godina. Ako sam sa sobom u smjeni imao dobrog ložača, pa sam mogao napustiti radno mjesto, obavezno sam išao na svako požarište. U rudniku nije bilo nekih većih požara, ali u Murskom Središću još uvijek pamte jedan od najvećih požara koji se ikada dogodio u ovom kraju. 1953. godine gorjelo je šezdeset vagona nafte, a preko puta separacije ugljena nalazio se veliki rezervoar za 200 vagona nafte. Ja sam slučajno bio na Peklenic, Dok sam ja došao biciklom, Deži je već bio tu. Što smo mogli, imali smo mali agregat, ništa nismo niti gasili, hladili smo dva rezervoara puna benzina i probali spasiti drveni magazin koji još i danas postoji. Tek kad u došli vatrogasci iz Lendave i Varaždina koji su gasili pjenom, probalo se nešto učiniti. To je bio požar u kojem je plamen sukljao stotinjak metara uvis, nešto nezamislivo. Sva sreća što vjetar nije puhao prema Kolodvorskoj ulici, cijela bi izgorjela.
Od bezbroj požara pamtim onaj u Murskom Središću, kad je grom udario u banderu, zapalio slamu, a uz slamu je bila komora sa zrnjem, a gore sijeno. Popeo sam se gore da sve to skupa polijem vodom, kako se požar ne bi proširio, a kad sam se popeo ljestvama, imao sam što vidjeti. Gore su ležale tri sestre - Krista, Katarina i Marica, omamljene dimom, jedva sam ih izvukao, ali i sebe. Dolje je već bio i Deži sa špricom. Netko me pogodio mlazom vode i bacio u vatru, ali srećom, samo me malo opržilo, no zato sam ostao bez kape koja je završila u plamenu. Na tom sam požaru „zaradio" odlikovanje za hrabrost. Znaš, često je znalo biti opasno, kod Kraljićevih kad je gorjelo, razvlačio sam crijevo kad je dotrčalo dijete, ni danas ne znam tko je to bio. Sekundu nakon što sam ga uhvatio, pala je drvena koljača. Njega sam uspio maknuti, ali je pala meni na nogu...
Sve smo to pregrmjeli, često smo znali s jednog požara juriti na drugi, ali da bi bio vatrogasac, moraš to imati u sebi. Ja sam ispitani vatrogasac, jedno vrijeme sam bio tajnik Društva, a Deži mi je bio predsjednik. Bili smo nerazdvojni i puno smo toga prošli skupa. Više se ne mogu mjeriti s ovima mladima, ali moje cipele i hlače su uvijek spremne za ne daj Bože iako su i moja dva unuka vatrogasci, rekao je Ivan Brodar.
Post je objavljen 08.01.2009. u 10:02 sati.