i used to rule the world
kako me uhvatilo nešto jednostavno čudno. nekako baš čudno. onaaaj osjećaj neki neodređeni, kada je sve baš lijepo, a opet nešto ne valja, nešto ne odgovara. u stvari pojavljuje se onaj strah od mogućnosti da je sve lijepo i dobro. ponekad tako imam osjećaj da sreća ne može dugo trajati, da sreća uopće nema svoje trajanje, svoje vrijeme. ponekad mi je sreća samo trenutak, a problem je što ju ja sama uništavam, ja ju sama upropastim. čemu to? stvarno je to nepotrebno. ma sve su ovo trenutci, tzv. žute minute. ne bojim se ja ničega. ne bojim se. moram prebroditi to, moram prijeći preko toga i ići dalje. ne mogu se zauvijek voziti s nekim grčem u trbuhu. ne mogu zauvijek kočiti nekom zamišljenom kočnicom. ne mogu tako, to se mora promijeniti. ne mogu trpjeti da svaki manji trzaj u meni budi neki nelagodni osjećaj, neki strah i paniku. dođe mi da vrištim. dosta je toga. jednostavno je dosta. i zato ću sjest za to stvorenje i gotovo. završiti s time jednom zauvijek, jedva čekam.
a šta sad, ne mogu protiv sebe, pokušavam, htjela bi, sve bi dala, ali ponekad je sve to puno jače od mene, i od svega. jednostavno ne mogu ništa. prepustim se i pokušavam se boriti koliko mogu. ma sve je to u redu, sve je to sasvim u redu. ja sam samo obično dijete još uvijek koje veseli snijeg i koja još uvijek uživa dok radi anđela u snijegu. samo dijete. a vrijeme je da rastem, vrijeme je. ma ništa mene ne brine više. ništa. sve se da riješiti, a ono što loše završi, to se nije završilo. jednostavno nije tu kraj, znači očekujem neki ljepši završetak, jer sve ima svoj lijepi kraj. ah. prekrasan je taj snijeg dok pada, pahulje jedna do druge, poput laganih pera padaju na zemlju. i travu su prekrile. u samo pola sata. to volim, to obožavam. prekrasno se sjaji. svjetluca. kao da se neki novi svijet stvara. neki spokoj i tišina. ugodno za uši i oči, dušu i tijelo. ah, da. znam da ću dobiti uskoro čim me ovakve stvari napadaju, to je sigurno. a štaš. jednostavno nisam ni za duge razgovore s njima, nisam ni za plakanje i tugovanje s njima. nisam više za zamaranje drugih. oprostite ali to ne znači da je meni manje stalo do ikoga. naprotiv. ali tako je jednostavno. i što sada.? to je sve super.
ma sve je tako jednostavno kada si čovjek napravi da mu bude jednostavno. od previše kompliciranja samo dobije to što je i tražio sam. tako da, kako kažu, čovjek je krojač svoje sreće, a nesreće pogotovo. takvi smo kakvi smo. znam uvijek jedno, što uvijek ponavljam. volim i to me uveseljava. što osjećaje imam, srce imam, i što imam kome to pružiti i pokazati. možda ne pokazujem ponekad na pravi način, ili možda nikako, ali moraju svi znati da volim, i previše. više od ne znam ni ja čega. i to neka pamte. neka pamte. ah da.
i used to rule the world <3 volim
Post je objavljen 08.01.2009. u 00:38 sati.