Marketing
Božićna priča o remetama
Budući da je na blogu jedno praznično raspoloženje, postovi i komentari se neprestano umnožavaju a pojavila se tendencija prema klasičnijim plusevima (o čemu svjedoči sinoćnji partaj), možda je vrijeme da i ja stavim fotografiju koju sam nedavno dobio, a koja prikazuje dvije remete na putu kući u postklabing raspoloženju. Neko će vjerojatno sad reći da je čitava ova scena ishitrena, gle što je lud pa gura kantu za smeće, no svaki pošteni remeta poznaje onaj moment kad ga uvati osjećaj da si mora priuštiti posljednju te večeri ludoriju kako bi mirne savjesti otišao u krpe. A te večeri smo zaista bile najluđe remete u gradu! Neprikosnovene remete! Nakon što smo obišli sav partaj u gradu (Mogwai u Aquariusu, Purgeraj, Jedinica, Fanatik), Vaki, remeta sa šarmom jednog barbe, odveo nas je na jedan dotad za nas skriveni brežuljčić preko puta Ribnjaka. Ušli smo kroz jednu od crnih kapija koje se pružaju nakon Fanatika u dvorište, popeli se uskim stepenicama do uzvisine, rukama zaklonili sve grane koje su nam prepriječile put do čistine brežuljka te sjeli. Bila je idealna situacija da zapalimo, no nismo imali ništa, remeta Flego se skitao po skandinaviji. Gledali smo fasadu jedne stare stambene zgrade nasuprot nas iznad koje su svijetili tornjevi katedrale. I pričali smo o našim remetačkim temama – o lijepim gradskim šinjorinama koje su nam nedostupne. Na tom brežuljku ima par ovećih grmova, pa je to mjesto u narodu poznato i kao fukodrom, znate ono, barba dovede svoju šinjorinu pa je dobrano povalja u grmu. Ali kao što rekoh mi smo tad prvi put saznali za to mjesto. Pokazao nam ga je Vaki koji je ovdje znao zalaziti sa svojom lijepom šinjorinom Parižankom. Na povratku Uroš, beogradski remeta, i ja poskliznuli smo se i otkotrljali do podnožja brežuljka. Takvi blatnjavi došli smo do pekare. Ona nije radila, no budući da remete imaju svo vrijeme ovog svijeta, odlučili smo da pričekamo pa se Vaki polegnuo na otirač pekare, poduprijevši se laktovima, a nas dvije blatnjave remete sjele smo sa strane. Na nas su naišle dvije mlađahne šinjorine, prepoznale su odmah da dolazimo s dna hijerarhije, iako sam nas ja gordo predstavio kao profesore. 'Ti profesor, pa vidi kako si blatnjav; ta koga ti zezaš!'. To su bile proste šinjorine, nisu bile vrijedne Vakijevog šarma! Pojeli smo naše vrele bureke, oslobodili ruke i tad sam ja iznebuha ščepao svoja prva kolica u životu. Poslije će me takve vožnje skoro stajati hapšenja, ali to je ipak druga priča. Beogradski remeta je to tad mutno dokumentirao.
remeta ogi
Priči remete Ogija pridodat ću još jedan kratki tekstualno-fotografski zapis iz nekih prošlih, ljepših vremena, dok su izlaci bili smisleniji, a nadanja drugačija. Bila su to vremena kad bih na odlasku u menzu znao da tamo neću jesti sam, da će tamo biti il Ogi, il Pijavica, Buljofor, Rusulica, Gazda, Rehabilitacija, Dževad Gevarače ili pak, u zadnje vrijeme rijetko spominjani, Apolon Bakota. Danas u menzi uglavnom jedem sam, nekadašnji susjedi rasuti su po Zagrebu i svijetu, a hula-hop parti nedjeljom se gotovo i ne održava. Sjećanja, međutim, nisu nestala, a ovo se tiče baš Apolona. Taj mladić iskazivao je izrazitu sklonost za bacanjem sokova iz menze na prolaznike (to znam i iz prve ruke kad je, nakon što me s kojih 50 metara udaljenosti nije uspio pogoditi jabukom, na mene bacio sok).
Jednom je, tako, s prozora svoje sobe, sok bacio i na Ogija. Ovaj mu je odlučio uzvratiti istom mjerom, odlučivši kolač iz menze čuvati toliko dugo dok isti ne poprimi vrlo kruto stanje, čime bi Apolon doživio veći šok pri udarcu. Na fotografiji Ogi zorno prikazuje način na koji je planirao Apolonu pomrsiti račune.
Na ovoj fotografiji Ogi demonstrira strukturu tvrdoga kolača, pričajući o nezadovoljstvu svojim odnosom s Apolonom i o ljepoti opisa interijera u romanima ruskoga realizma. Je li kolač ikada izvršio funkciju koju mu je Ogi namijenio, otkrit će nam, nadam se, sam Ogi.
U čast vremena Cvjetne idile,
oksi
p.s. još jedno svjdočanstvo kak nas svijet prati
Post je objavljen 07.01.2009. u 22:33 sati.