"Da, pisao sam vam
u velikoj tuzi,
u tjeskobi srca
i s mnogim suzama,
ne da vas ražalostim,
već da upoznate preveliku ljubav
koju imam prema vama." (2 Kor 2, 4)
Premda je bio potpuno Božji čovjek, predan u volju Božju, Pavao je ipak osjećao veliku bol i tjeskobu zbog nanesenih mu uvreda ali i zbog svojih neposlušnih učenika. Ne stidi se suza. I sveci su plakali. Plakao je i Isus, plače i veliki apostol. Plače zbog drugih. Nema čovjeka koji to nije iskusio.
Bole te rane tvog djeteta. Plačeš zbog njegovog pada i ranjenog koljena. Srce ti se steže zbog njegovog neuspjeha. Toliko ga voliš da uzimaš i njegov križ na svoja ramena. Ništa ti nije teško jer ga voliš svim srcem. Nema uvrede koju mu nećeš oprostiti, sve zbog prevelike ljubavi koju imaš prema njemu.
To je bilo i Pavlovo iskustvo. Svoje učenike i sve kojima je naviještao Evanđelje, smatrao je svojom djecom: "Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4,19).
Za njih je živio, s njima se radovao, s njima je i plakao.
Post je objavljen 07.01.2009. u 23:16 sati.