Nakon doista dugog odmora, evo konačno i mene nazad. U pravo vrijeme da proslavim prvu godišnjicu svog bloga. Da, ovdje sam već godinu dana, a kao da sam jučer objavila prve stihove i pred vaše oči podastrla svoju poeziju duše, pomalo strepeći od komentara. Mnogi su posjećivali moj virtualni dom, neki od njih postali su redoviti gosti u tajnim odajama mojih sanja, a posebno mi je drago što sam neke virtualne prijatelje i osobno upoznala. Dragi moji blogeri, hvala vam na svemu; na svim dolascima, čitanjima, komentarima, pohvalama i kritikama, na svakoj pomoći, savjetu, hvala što se dopustili da i ja zavirim u vaše misli, snove, čežnje i strahove, hvala na osjećaju pripadnosti i zajedništva.
A kako već dugo nisam napisala ništa novo (prvo zbog cjelodnevnog boravka na poslu posljednjih radnih dana, a potom zbog previše skitanja, druženja i izležavanja tijekom odmora) one koji nisu sa mnom od početka podsjetit ću na prve stihove ovdje objavljene.
Grlim vas i ljubim,
vaša Poezija duše
NE(BUĐENJA)
Zora će i danas na istoku
posijati sjeme svojih stremljenja.
Uperit će pogled u moje zastrte prozore
za kojima, sakrivena,
snivam toplinom omotana
tvoje plave, plave oči
po razbludnim livadama.
I vijence zagrljaja uzdrhtalih, požudnih,
spletene oko mog struka.
Zora će i danas, s istoka,
zakucati na zidove moje sobe
rascvjetale u narančasto,
i pokušat će te oteti
kad zakoracaš onim tupim raskolom
između sna i buđenja.
Izbezumljena, samo šapćem:
Ne budi me!
Ne budi me!
Ne budi …
BJEŽIM...
Od monotonije ovog zamagljenog dana
ispunjenog očekivanjem da telefon zazvoni
u pauzama između dosade
i provala neopravdanog bijesa...
Od izdajničke prašine u ustajalom zraku,
malo dotjeranom mirisom klora nakon površnog čišćenja...
Od teške tišine
što se podmuklo kotrlja prostorom
vrebajući šum udisaja...
Ohrabrena logikom neponovljivosti
i teatralnim osmijehom naoružana,
okrećem leđa
i bježim u sutra.
GRADIM KULE OD OSMIJEHA
Strepim od tvoga dolaska!
To je jedino još čega se bojim!
Udomaćila sam se u ljušturi samoće,
uljuljala u osjećaj sigurnosti nakon mučne spoznaje
što znači ne imati
i ne pripadati.
Skrivena u okrilju tame
mnogo, mnogo sjevernije od tuge,
obamrla od nepomičnosti
u zavjeri s kazaljkama sata pokušavam nadmudriti godine.
Snove sam svoje duboko u zemlju zakopala,
u teškom hladu pod orahom,
da cvijećem proljetnim ne izniknu.
Pa ne snijem više tvoje poljupce kako mi vatru raspiruju.
Ja jednostavno zažmirim kad sumrak zabljesne
bojom tvog pogleda.
Proračunatom mirnoćom gradim kule od osmijeha
za ljubavnike što ponekad navrate.
I sve se odlikuje zavidnim skladom
dok odnekud s juga ne zapjeva vjetar,
zamiriše na tvoje ime
i nježno u prolazu dodirne mi vrat.
Pa se topla čežnja uzdahom razotkrije
i ruke sjećanja zagrle.
I strepim od tvoga dolaska!
To je jedino još što me plaši!
Post je objavljen 07.01.2009. u 08:48 sati.