Pregled posta

Podrumski grijesi II (subota)

Znate one birceve u kojima se stalno ljušti boja sa zidova obljepljenih coverima rock ploča sedamdesetih, gdje je projektantski nemoguće uvesti i minimalnu ventilaciju (pa je jedino što vam preostaje kao riba hvatati molekule kisika u nikotinskoj magli), gdje su stolice drvene i neudobne, gdje uvijek ima previše ljudi, čak i kad ih nema i gdje povremeno zasvira srednjoškolski bend na kojeg "svršavaju klinke", kako je to na rubu ilegalnog jednom opisao Mile iz HP-a?

Part 2.

E pa, ohrabren jučerašnjim pozitivnim događajima, odlučio sam u subotu odvući tamo i ekipu, pogotovo zbog njihove pasivne neodlučnosti koja mi je već počela ići na živce. Na msnu sam frendu (zvat ćemo ga D., čisto zbog snalaženja) ispričao bajke o podrumskim doživljajima, pa se i on zainteresirao. Dakako da je tome doprinjelo i ledeno doba koje se stuštilo na Sisak i obeshrabrilo sve inovativne ideje oko odlaska van. Saznavši da je obiteljski auto, kojeg sam prisvojio, u blagom kvaru i spojivši to sa činjenicom da bi po ovom ledu sa 210 konjskih snaga i ljetnim gumama komotno mogao nacrtati metu na prvoj banderi, našao sam se u škripcu, jer frend živi blago rečeno u pripizdini, a prijevoza je bez. Vježbajući onaj neiskreni smješak kao iz reklame za zubnu pastu, odem do starog i pogledom ranjene srne ga užicam da nas obojcu odbaci do grada. Mislim da osmijeh i pogled nisu toliko pomogli, koliko činjenica da je stari gotovo umro od kesa pri pogledu na svog 20ineštogodišnjeg dvometarskog neobrijanog sina kako ga žica prijevoz do grada. Sjetivši se incidenta s bradom, na brzinu sam se obrijao i sasvim čovjekolik sjeo u auto.

Ubundani kao polarni medvjedi, tumbajući se 40 na sat u novom, ali za broj premalom autu, potrošili smo dobrih pola sata na put do mjesta do kojeg od doma dobacim pračkom. Nakon što smo pristigli u grad i otišli prema tobaccu opskrbiti se duhanom, naglo smo shvatili da vani umiru pingvini i zapitali se kako nam se još do prije godinu dana dalo smrzavati cijele večeri svaku subotu.

- Ma ne znam. Mora da smo ostarili... - velim ja, misleći pri tom da ipak ni klinci nisu toliko blesavi da sad stoje vani. Na žalost, nisam bio ni svjestan koliko sam bio u pravu.

Spuštajući se niz stepenice birca, čuli smo da je svirka već odavno počela, a prolazak kroz zadnja vrata nas je ostavio *paf*. Birc je bio krcat srednjoškolcima. Idemo sad malo analizirati riječ "krcat". Imate onaj standardni "krcat", kada negdje ima puno ljudi, taman na rubu kapaciteta. Imate "krcat" kao čekaonica puna penzionera ili autobus pun penzionera... No svi ti "krcat" su male bebe naspram onoga što smo mi zatekli. Probijajući se kroz horde skakutavih maloljetnica, jedva smo došlii do frendova, starih šankera koji su dovršavali litru Graševine i tu smo se usardinili, pritisnuti sa svih strana nadirućom dječurlijom. D. me vrlo mrko pogleda, dajući do znanja da nije presretan odabirom, taman kad je bend počinjao obradu Green Daya. Na trenutak sam i sam posumnjao u kvalitetu svoje ideje o mjestu odlaska van, no nadali smo se da će bend biti brzo gotov, pošto im pola publike mora doma u 11. Uskoro su nam se pridrižio ostatak ekipe, pa smo iznaručivali alkohol i primjetili da bend i nije loš s obzirom na godine.

Nakon nekog vremena, očajno se vrteći u potrazi za pravno punoljetnom osobom u bircu, pogled mi zastane na djevojci koja je pričala s jednim frendom. Cura je mogla imati kojih 20-ak godina, možda malo više, vrlo lijepih ženstvenih crta lica i dobrog tijela, što mi je ulijevalo kakvu takvu nadu da ovdje nisu prestali zalaziti stariji od 18, a i predstavljala je ugodan prizor na kojemu sam jedno vrijeme ostao. D. je nestao na WC i nije ga bilo jedno vrijeme, a onda se ponovno pojavio, sa blago čudnim izrazom lica i šutke stao kraj mene.

- Bok D., di si bio? - pitam ga ja.

- Ma na WCu, a i pričao sam sa S. malo. Znaš onu žensku koja je pričala s njim? - veli on meni. Odmah sam skužio da ju je i on primjetio i nadao sam se da nije u nekoj posebno romantičnoj vezi s S.om, iako znam da S. ima curu.

- Da. Tko je ona? - pitam znatiželjno.

- Ona je njegova sestrična. - veli D. i prazno pogleda u neku točku iza mene. Oho, malo nezgodno al ajde. - A znaš koliko ima godina...?

Tu sam se već brecnuo. Ma ok, reko, ak ima i 18-19, nije greda, mislim - izgleda starije cura, ali i tak nije baš tolika razlika, jel. Bitno samo da ipak ima zanimljivih cura u Sisku, već sam se zabrinuo, a neću valjda klinke gledat.

- Nemam pojma, kolko? - pitam i dignem obrvu.

- 16...


Pokušao sam kopirat onaji zvuk preplašene vjeverice, ali mi je dio mozga zadužen za motoričke sposobnosti odbio poslušnost, pa sam samo poput kipa buljio u D.a, i dalje sa podignutom obrvom. Na poslijetku uspijem izustiti:

- Koliko?!?

- Mda, 16 godina. Nemoš vjerovat... - veli D. zamišljeno. Sad već zabrinut, gledao sam u D.a, nadajući se vidjeti najmanji znak da se zafrkava, ali sudeći po njegovom izrazu i sam nije bio na čisto kako da reagira.

- Jebate! Kako 16?! Nema šanse! - skoro viknem. Uto ko za vraga dođe ona i stane blizu nas. Promotrim je još jednom, ali uplašeno, već zamišljajući natpis na ulaznim vratima "pedofil i seksualni prijestupnik". Po ničemu na njoj se ne bi dalo zaključiti da je još tinejđerka, a kamoli 2. razred srednje. Ubrzo nakon što mi se ponovno izgubila iz vidokruga i bend je završio svoje, pa je počela migracija mladunčadi prema kućama, što je oslobodilo jedan separe u kojeg smo se odmah pobacali. Ona djevojka je još nekoliko puta prošla kraj nas. Ponovno pogledam D.a, koji je pokušavao ne gledat i buljio u neodređenom smjeru. Potražim pogledom kamo gleda i zastanem na polici iza šanka, taman gledajući preko grupe poznatih djevojaka. Pogledam jednu od njih, slatkog lica, u haljinici poluotvorenih leđa i pomislim otprilike: "Čekaj. Pa ona ima 18-ak godina. Kak ova može imati 16?!" Nije mi nikako sjedala ta informacija.

- Pa gle, to se sad izgleda promjenilo. - javi se odjednom D. - Sve mlađe cure izgledaju sve starije. I dakako da ćeš se zagledati u dobru žensku, ali nikad nisi ziher koliko je stara. A ova je ilegalno stara!

Logika mu je bila na mjestu. Osvrnuvši se, vidio sam još potencijalnih maloljetnica i redom se čudio, pošto se ne sjećam da je u našoj generaciji bilo cura koje su tako izgledale.

- Pa da, u pravu si. To je prebolesno... - velim otužno.

- Ma da, al opet... Mi smo tih godina kada je najbolje gledat one od 18-19 i one od 29-29. - opet će D. - One od 18 traže zrelije dečke, a one od 28 su već očajne... Dok su ove naše dobi najzajebanije.

- Da, to bi se odma udavalo...

Tu se puknemo smijat obadvojca. Ali logika je ponovno bila donekle na mjestu. Nastavili smo sa razgovorom o ženama. D. je već mjesecima u ozbiljnoj i dobroj vezi, dok sam ja single već mjesecima, pa sam se iznenadio koliko su nam slična stajališta. Zaključak je bio da cure padaju na samosvjesne muškarce, iako im zapravo najčešće pašu upravo oni koji sjede po kutevima birca i ne prilaze im napadno.



Zaključak

I to je bio zaključak koji me posebno pogodio. Do sada se ne mogu pohvaliti nekim posebno velikim brojem djevojaka, ali kad malo bolje razmislim - sve su prve prišle meni, makar sam na neke od njih i ranije ciljao. U tom trenutku kada počnem sa pričom, tu je sve rješeno, jer riječi su moje omiljeno oružije. No dolazak u situaciju kada je djevojka voljna slušati što imam za reći mi dosad nije polazio za rukom. Toliko slušamo o djevojkama koje traže "drugačije" muškarce, koje vjeruju da nismo svi isti i kojima je dosta ispraznih razgovora i glupih uleta, a opet ispada da upravo te najbolje, koje nekim čudom nisu zauzete, padaju u naručja največim debilima, čast iznimkama. Nisam siguran da li je tko istražio taj fenomen i nacrtao kakav grafikon, ali tu informaciju bi volio vidjeti na papiru... Tko tu griješi? Pa ja, konkretno. Cinizam i pasivnost su fantastični obrambeni mehanizmi u ovom ludom svijetu, ali ne pomažu romantičnosti. Samouvjerenost je tu sasvim lažna, jer dubinski ne postoji. I što poduzeti? Ne znam. Zasada sam zadovoljan sudbinskim odabirom djevojaka, pa makar to bilo rijetko, tako da ću i dalje sjediti po podrumima u kutevima i čekati. Greška? Zasigurno. Ali tko zna. Možda jednom ponovno naiđe kakva cura vrijedna truda. Samo OVAJ puta moram biti extra pažljiv, da ponovno ne zaserem. Za to imam dara, naime.


Post je objavljen 06.01.2009. u 13:58 sati.