*posvećeno Amelie, iako ovo ona vjerojatno neće vidjeti. ne iz nekog posebnog razloga; samo sam željela reći da mi nedostaje.
"Reality leaves a lot to the imagination." John Lennon
Mračna Šuma, 06:54
Guste grane stabala iznad nas vidno su sakrivale nebo, i bez obzira na to što je bilo rano jutro, činilo se kao da je mrkli mrak oko nas. Snijega je na šumskome tlu bilo mnogo manje no vani, a tišina koja nas je ovdje zatekla zaista me plašila.
„Johnny, gdje smo točno?“, upitala je Melanie. „Iskreno, nije mi baš više do hodanja.“
Johnny je zastao i okrenuo se. „U Šumi smo. To je očito, zar ne?“ Kiselo se osmjehnuo. „Još samo malo. Žao mi je, ali nikako nismo mogli prije stati. Pronašli bi nas. No, hajde, preživjet ćete. Mlade ste.“
„A gdje točno idemo?“, ubacila sam se. Moj zvonki glas odjeknuo je Šumom. Zaista mi je bilo dosta hodanja. Ruke su mi bile ledene, a nos gotovo da i nisam više osjećala. Bez prestanka smo hodali već gotovo tri sata. Osjećala sam se poprilično pospano.
„Dakle, naše odredište trenutno je Mallusco Lavica.“, odgovorio mi je.
„Što je to?“, upitala je May, vidno iznenađena, začuđena izraza lica, baš poput mojega.
Johnny je krenuo odgovoriti, no Amelie ga je preduhitrila. „Mallusco Lavica je dolina između dva brežuljka, Etona i Goldora. Nalazi se iza Mračne Šume.“
Nikada joj nisam zavidjela na tome što ima tako široke vidike i ambicije. Upravo suprotno; bila sam neizmjerno ponosna što upravo nju imam za prijateljicu. Ipak je svatko poseban na svoj način.
„Upravo tako, Amelie.“, potvrdio je Johnny.
Ona se samo široko osmjehnula, te se okrenula i poskočila, a njezina plava naprtnjača divlje je poskakivala s njezinih leđa.
Nikada nisam očekivala da bi mi se u životu moglo dogoditi nešto ovakvo. Oduvijek sam smatrala da moj život nije nimalo zanimljiv i ni po čemu poseban, no, izuzev toga, ono što sam najviše cijenila bilo je prijateljstvo. Nisam mogla zamisliti sebe bez Amelie. Bio bi mi potpuno neprihvatljiv život bez nje, upotpunjavala mi je svaki dan, smijehom tjerala moje oblake i činila moj život nezamislivo lijepim. Neizmjerno sam ju voljela.
Sada smo već bili na izlasku iz šume. Guste pahulje ponovno su počele sipati s neba, a okrutni vjetar se, na našu sreću umirio. Ubrzano smo hodali čistinom prekrivenom mekanim snijegom, a u daljini, oko dvjestotinjak metara od nas, nazirala se nastamba.
"Cure, možete ući.", rekao je Johnny. Stajale smo ispred crnih, širokih vrata na kojima je bio izrezbaren grb. Grb je činio veličanstveni jednorog, a kako je stajao na zadnjim nogama, činio se izrazito ponosnim.
"Jednorog je...", zamišljeno sam započela.
"...zaštitni znak Dragonflyja.", nadopunila me Melanie.
"Da.", uzvratila sam.
Ušle smo unutra.
Kuća se na prvi pogled doimala udobnom, a bilo je i izrazito toplo. Zidove su krasile velike, prekrasne slike. Trosjed s mekanim pokrivačem i dvije bijele fotelje nalazile su se na sredini prostorije, a između njih crni, pravokutni stol. Veliki smeđi kamin širio je toplinu cijelom prostorijom, a crveno-narančasti plamenovi zaigrano su plesali pod prigušenim svjetlom ljubičaste svjetiljke u lijevome kutu pored kamina.
"Raskomotite se.", rekao je Johnny, a zatim se toplo nasmiješio, te pošao prema vratima nasuprot ulazu. "Odmah se vraćam."
Amelie i Irma odložile su svoje naprtnjače pored ulaznih vrata, a zatim sjele na fotelje. May je svoju naprtnjaču odlučila držati uz sebe, pa je mirno sjela na trosjed, polegnuvši naprtnjaču pored svojih stopala. Melanie je odšetala do slike koja je prikazivala djevojčicu kako se na livadi igra s mačićima, prekrižila ruke na prsima i zamišljeno ju proučavala.
Skinula sam kaputić i objesila ga na vješalicu koja je stajala pored vrata. Kapu i rukavice sam stavila u naprtnjaču, a zatim sam sjela pored May.
Zaista me zanimalo kako ćemo nastaviti put. Kamo uopće idemo?, pomislila sam.
"I ja se to pitam."
Žustro sam se okrenula prema May. "Što si rekla?"
"Čula si me.", mirno je odgovorila. "Nisi jedina koju to zanima."
"Što se događa?", ubacila se Irma.
Melanie je doskakutala do trosjeda, te sjela pored mene. "Što je bilo?", zbunjeno je upitala.
"Amelie, Irma, zar sam ja nešto rekla naglas?"
Amelie me zbunjeno pogledala. "Koliko ja znam, nisi."
"Niti ja nisam ništa čula.", potvrdila je Irma.
"Dobro, što se ovdje događa?", rekla je Melanie, vidno neupućena, kao i svi mi.
"Gle, Angie.", obratila mi se May. "Ja sam čula da si ti pitala kamo uopće idemo. Samo sam ti odgovorila."
"A ja sam o tome samo razmišljala.", rekla sam, zagledavši se u prozor. Snijeg je još uvijek padao. "Nisam ništa rekla naglas."
"Što znači...", započela je Amelie.
"...da mi May može pročitati misli.", dovršila sam.
Mosai, dvorac na sjeveru Finske, 07:31
Uznemireno je hodala mračnom prostorijom, a dugi, grimizni plašt veličanstveno se vukao za njom. Na trenutak je zastala, zatvorivši oči i slobodnom rukom protrljavši čelo, dok je u drugoj držala komad pergamenta. Činilo se da joj ruka slabašno drhturi.
„Madame…“, začuo se grub, dubok glas. Dolazio je od smjera vrata.
Prosijed, dosta visok čovjek stajao je u okviru vrata. Na sebi je imao bijeli, svilenkasti ogrtač koji je ponizno plazio po hladnome tlu. Široki rukavi sakrivali su njegove vidno oslabljene, tanašne ruke. Lice mu je bilo oštro poput glasa.
„Što je, Alex?“, potiho je upitala, a glas joj se činio nezainteresiranim.
„Madame…“, ponovio je. „Krenule su.“ Na trenutak se učinilo kako mu se glas stišao, kao da se boji reći ono što je namjeravao. „Čini se da ipak nisu odustale kako smo očekivali.“
Okrenula se, a trag svjetlosti koji je dolazio s hodnika obasjao joj je lice. Tirkizno-plave oči doimale su se zaleđenima. Bile su široko otvorene i doimalo se kao da još dugo neće trepnuti. Njezino kameno lice izgledalo je ljutito, a u isti mah previše iznenađeno. „Što?! Ti se šališ?“
„Nažalost, ne. Vidite, Madame…“, započeo je, no bez vidljivih rezultata.
U isti mah ga je prekinula svojim oštrim, hladnim glasom. „Ne želim ni slušati! Dovedi mi malog Christiansena.“
„Ali…“
„Odmah!“
* * *
Ubrzano je koračao dugim hodnikom. U ruci je nosio upaljenu svijeću, a njezin plamen naginjao se s jedne na drugu stranu. Kapljica vrućeg voska kapnula mu je na palac ruke. Opsovao je.
Naposljetku je ušao u mračnu prostoriju. Ona je stajala okrenuta prema zidu. Duga, plava kosa raspušteno je spavala na njezinim leđima. Skinula je grimizni plašt i nježno ga spustila na naslonjač. Na sebi je imala crnu, svilenkastu haljinu koja je lagano dodirivala tlo.
"Tražili ste me?", usudio se obratiti.
"Možeš se početi pakirati." Okrenula se, a njega su uplašile njezine hladne oči i nepomičan izraz lica. "Za tebe imam poseban zadatak."