well, not so great.
lately i've been feeling just - not so great.
jedina stvar je koja te odrzavala posebim u zadnje vrijeme pocela je biti nesto sto te priblizava svima ostalima koji nisu vrijedni toga.
toga necega.
greatness. cause- some were born to greatness, and some were born to die.
ta velicina te drzala iznad toga sto sam te smatrala odvratnim.
ta odvratnost bila je bas ono sto sam trebala. neka novost.
nesto svjeze, i nesto sto jos nisam dozivjela.
takve price nikada nemaju sretan kraj.
kraj bi trebao izgledati tako da ja shvatim da sam bila u krivu, da nisam nikada trebala vjerovati u promjenjivost ljudskih bica, bar ne onih koja su sušena da ih ja upoznam...
kraj bi bio jedan veliki romanticni poljubac, okruzen maglom, i okruzen osjecajem rezignacije, ali one ugodne. one koja nas zadovoljava i ispunjuje, osjecaj da smo napokon dosli do kraja puta.
ali. ja nisam lik iz romana. ja neznam sto mi je ciniti, i ja necu pukim slucajem naletjeti na savrsenu novu osobu dok se setam gradom.
i ja necu imati hepi end.
ja cu ostati tu gdje jesam, u svojoj sobi, za svojim stolom, i upaljenom lampom na stolu. povremeno odskrinem prozor da uše malo vanjskog svijeta.
to je ugodno. osjetiti iluziju da zapravo biste mogli negdje pripadati, samo kad biste htjeli. kad bi pokusali.
kad bih ja pokusala.
nije li to iritantno. to sto vjerujem. i to sto se zavaravam, i to sto nekako, mazohisticki, uzivam u tome.
u tome sto se trujem, nadom koja ne vodi nigdje.
kao da ulijevam benzin u strgani bicikl.
mijenjam navike, a nebi trebala. trebala bi ustrajati u bar necemu.
kad nista ne traje, bar da ja trajem.
bar da pokusam.
bar da tako razbijem ideju, da, kada bih pokusala, da bi i uspjela.
jer mozda i nebi. takve stvari se nikad neznaju.
mogu li poceti ponovno?
tko zna?
jos tjedan dana i vratit cu se uobicajenim stvarima. koje cu obavljati sasvim drukcije.
jer zelim biti netko drugi.
i od toga cu odustati kad shvatim da je krivo.
svo to vrijeme koje sam se uvjeravala da je uredu biti ono sto jesam, ocito nije puno pomoglo.
ja variram.
ja sam varijacija na temu.
jos sutra cu odraditi tu kavu. i otici cu u algoritam i kupiti cu si par ljepih ljubica iz biblioteke anima, i od tada cu uzivati. samo cu jebeno uzivati, i necu se brinuti, i nece me biti na fejsu, nece me biti ni na msnu, koji je ionako pokvaren, i necu, necu ,necu se muciti s jebenim ibadijem.
jer ljudi s kojima bi imala imalo volje pricati, ili nisu u zagrebu, ili im nije stalo bas nimalo da mi se jave.
ne, nije mu stalo.
jer ja nisam jedna od tih djevojaka. koje ce svjesno unistavati svoj identitet pojavajuci ga do te mjere da je to odvratno. odvratno privlacno za njega, ali i odvratno jadno - za mene.
ja nisam jedna od cura koje ce raditi u korist tvoj ega.
mogla bi pobjeci.
htjela bi zaboraviti.
da sam te ikad upoznala. i da si u jednom trenu tako zarazan, a u drugom tako odbojan.
a da sam ja tako jadna zbog toga.
a nezelim biti.
ja stvarno zasluzujem vise.
jer bilo tko bi zasluzio vise od tebe.
ali ja ne zavrsavam tu, barem bi htjela da nije tako.
ne, ja necu pobjeci. ja cu igrati igru za koju tako ocito nisam stvorena, ali, sve se moze kad se hoce, jelda?
da. bas tako.
cak i da nije istina, mora biti.
i sva ta isprazna naklapanja. uvjeravanja, da ja to mogu, da ja to zelim.
a sto ako nezelim. ne nezelim ni pomisliti da nezelim, jer zelim, ja zelim misliti da zelim.
bas to.
Post je objavljen 05.01.2009. u 21:08 sati.